Možda nije krenula najbolje, ali s vremenom će ispasti da je ovogodišnja glazbena ponuda jedna od najboljih u novom mileniju. Hej, ne govorim o npr. ekvivalentu NBA drafta '84. (nemojte samo kliknuti link, zadržite se malo i proučite generaciju koja nam je dala top 5 igrača na 4 jebene pozicije, nevjerojatno), ali o nekakvoj godini koja će ponuditi više od par albuma za listu najboljih desetljeća, svakako.

Redom su nam stizali Neil Young, Dinosi, Sonic Youth, Yo La Tengo, Pearl Jam. Klasik do klasika. Ono, Jordan, Stockton, Barkley, Olajuwon. Sad, nisu nam podarili svoje najbolje albume, ali su odigrali u skladu sa reputacijom. A opet, usprkos svima njima, ja ove godine čekam samo jedan trenutak – izlazak nove ploče Avett Brothers. Da odmah razjasnim, ne zato jer se radi o savršenom bendu, ili zato što su mi njihovi albumi do sada bili nešto najbolje što sam ikada čuo. Iako ne daleko od tih konstatacija, njihov novi materijal čekam samo zbog, kako bi to veliki Dick Vitale rekao/vikao – POTENTIAL POTENTIAL POTENTIAL!!!

Potencijal da snime remek-djelo, album koji će ne samo upasti na listu desetljeća, već se boriti i za sam vrh. Da još jednom iskoristim sportsku analogiju, zadnju (časna pionirska), novi materijal Avetta je kao Kevin Durant. Od veterana ćeš dobiti velike stvari, ali nekako si na to navikao. Od klinca tek očekuješ ono najbolje, maštaš o njegovim dometima. Jer nikada ne znaš, možda prisustvuješ stvaranju povijesti.

I dok Durant pred sobom ima sezonu u kojoj će postati dio mainstreama (isto kao što svi znaju za LeBrona, sutra će svi znati za Durantulu), Avetti su svoje odradili. Novi album je tu i sada nam ostaje vidjeti da li su očekivanja ispunjena, ili potencijal ostaje neostvaren. Ili nešto treće.

Braća Avett, u daljnjem tekstu Utvare, dakle Scott i Seth, uz pomoć drugara Boba i Joea, bacili su se vrlo mladi u bluegrass, nakon što im rani eksperimenti s klasičnim rock bendom nisu upalili, ali nikada nisu bili dio ni country, ni rock, ni ikoje druge scene. Iako instrumentima tradicionalisti, njihov bluegrass bio je jednako i punk i pop, zbog čega su ih od prvoga dana krstili raznim kovanicama, od kojih je meni osobno najmilija ona – grungegrass.

U zadnjih 7 godina naštancali su desetak što live, što LP, što EP albuma, odradili bezbroj koncerata i uživali kultni status, dok se prije dvije godine nije dogodio ''Emotionalism''. Jedan od najboljih albuma američke kozmičke glazbe godina nultih, album na kojem su originalan zvuk i jedinstvena atmosfera konačno dobile i onaj toliko potrebni okvir u obliku savršenih pjesama.

Nadmašiti granično remek-djelo nije mala stvar, ali ako bi se na neki bend kladio da to može, kladio bih se na njih. Jer za razliku od bendova koje snimi neki lovac na talente ili stilist, i koji odmah dobiju priliku, Utvare su imale put kakvoga se ne bi postidio ni Churchill – krv, rad, znoj i suze, da bi došli do situacije da ih se ozbiljno shvati i da mogu živjeti od svoje umjetnosti.

Mladi, sa karijerom veterana iza sebe, Utvare su bile sigurna oklada. I tu u priču ulazi drugi junak ove priče, Rick Rubin. Legendarni producent, new age mistik i žderač sojaburgera, taman je prešao u nekada veliku Columbiu, koja je prestrašena za budućnost glazbenog biznisa, odlučila sve staviti u ruke karizmatičnog i uspješnog nezavisnjaka iza kojega su stajala imena poput Beastie Boysa, Run DMC, Public Enemy, Slayer, Danzig i naravno - RHCP.

Rubin, usprkos korijenim u hip-hopu i metalu, pod stare dane radio je svašta, ali osim po radu sa Peppersima, najpoznatiji je po suradnji sa Johnny Cashom, koja je rezultirala sa 5 albuma obrada. Stoga i ne čudi da je za prvi veliki projekt na novom radnom mjestu, Rubin odabrao potencijalom nabijen bend kakav su Utvare. Usput je producirao i novi album Slayer, ali ako se ne bune gazde iz Sonya, tko smo mi da prigovaramo? Rubinov eklekticizam očito nema premca, osim možda u širini struka mu.

Uglavnom, rezultat ove simbioze je sljedeći. Zvuk i dalje obiluje emocionalnošću i toplinom koja vas tjera da grlite jastuk, ali nedostaje one punkerske energije. U biti, energije ima, ali kada naletite na nju, to više nije ona iskonska snaga koja izlazi iz podsvijesti, već razultata rada ambicioznih ljudi koji su odlučili baš u tome trenutku pjesme zazvučati moćno.

Daleko od toga da je Rubin ukrao dušu bendu kojemu je duša upravo najjače oružje, ali činjenica je da sirovost i spontanost ranijih ploča ovdje ustupa pred klinički savršenom produkcijom. Laganije stvari, na kojima su Utvare i prije znali pretjerati skladateljskim zahvatima, ispeglane su do boli, ali na pravim mjestima. Klavir je prenaglašen, vokali su prečisti a višeglasne harme stišane, ima i poneka orkestracija da popuni prazninu koju je nekada ispunjavala gola energija. I to sve skupa zvuči odlično, jer usprkos stilizacijama njihove pjesme su i dalje pune intenziteta i sadržaja, sa tekstovima koje danas može isporučiti malo koji izvođač.

I to je ono najvažnije u cijeloj priči. Utvare jesu prije svega energija, ali su i jedni od najboljih pripovjedača generacije. Sve laganice redom na albumu su odlične pjesme, i nakon nekog vremena ta Rubinova potreba da sve zvuči savršeno ti više ne smeta, jer uživaš u onome najbitnijem, glazbi kao takvoj.

Sa bržim stvarima stvar je slična. Kao i do sada, one su zarazne, moćne i predstavljaju vezivno tkivo albuma. Ali dok stilizacija ne smeta toliko baladama, na bržim stvarima na trenutke zvuči potpuno strano. Evo, stvar ''Kick Drum Heart'', zvuči kao nekakav brit-pop pjesmuljak sa fantastičnim vokalima i debilnim klavirom, te definitivno pati od previše ambicije. Nakon tri uvodne balade, stvari se malo ubrzavaju sa ''And it Spread'', koja je prava rasna, lijena, folky stvar prošarana harmama, ali harmama koje malo pate od nepotrebne igre sa zvukom – krik koji ovdje čujemo zvuči kao proizvod studija, a ne čovjeka koji ga ispušta s razlogom, makar taj razlog bili hemeroidi.

Najgore dolazi na sljedećoj, ''The Perfect Space'', gdje se jedna lijepa balada pretvara na trenutak u country Pepperse, prije nego se opet vrati u kolotečinu. Ono, malo previše. Navikneš se, i stvar je nakon par slušanja dobra, ali zašto taj glupavi klavir, i to nepotrebno režanje? Pa nije ovo Slayer, Rick!

Do kraja se stvari odvijaju u sličnom tonu, s tim da treba istaknuti stvar ''Tin Man''. Da li je, između ostaloga, Rubin htio od Utvara napraviti i izvođača koji će napasti top ljestvice, ne znamo. Ali znamo da je ovo najzarazniji potencijalni singl ikada potpisan njihovim imenom. Savršeni, akustični rock s mirisom Californije, refrenom i višeglasjem zbog kojih poželiš skakati kao da imaš SCUD u guzici, kao stvoren je za vožnju autom i soundtrack ''One Tree Hilla''. I da, obrati pažnju na puhače, koje je Rubin ubacio tek da se nađu, dok je tamanio svoj osamnaesti sojaburger toga jutra.

Kao što je i zadnja trećina prethodnog albuma bila vrhunac, slično je i ovdje, stvari su dignute na novu razinu i, jednako kao što se sjajno otvorio, album se tako i zatvara. Nakon opsesivnog slušanja ovih dana i seciranja svega, kao nekakav anti-Rubin, mršav i sklon dekonstrukciji, mogu mirne duše reći da su Utvare i dalje face. Dajte mi nabrojite još nekoliko bendova koji su u stanju dvije ploče za redom ispuniti sa desetak odličnih stvari, gotovo bez ikakvih fillera? I to još tako da ploča teče svojim tokom, bez potrebe da se išta mijenja, kao da se radi o jednom jedinom komadu glazbe? Nema ih previše.

I usprkos svim kritikama, na kraju moram priznati da je ovaj eksperiment uspio. Braća su i dalje ostala dovoljno svoja da ne potjeraju fanove, u isto vrijeme i nešto pristupačnija novim slušateljima. Koji, srećom, neće biti opterečeni pizdarijama poput spontanosti i kontrole, već će uživati u odličnim pjesmama. Opet, ne radi se tu o ne znam kakvoj mogućoj popularnosti, jer i dalje je ovo prije svega žanrovska, kompleksna i zahtjevna glazba koja neće samo tako leći u mainstream. Ali da bi bar bržih stvari moglo završiti u novoj komediji Juda Apatowa, to svakako.

I tako, usprkos svim mogućim žrtvama na ovome putu, imamo pravi hollywoodski happy end. Album kojim svi uključeni, te oni koji će se tek uključiti, mogu biti zadovoljni. Da, svi su pobjednici. Ponajviše vlasnici fast food restorana u blizini studija.

http://www.theavettbrothers.com

http://www.myspace.com/theavettbrothers