Pokušat ću nešto, biti koncizniji što je više moguće... stoga, strpite se, ne boli, neće dugo trajati.

 

(A ovo možete protumačiti kako hoćete. Gorenavedeno, jelte.)

Glazba koju percipiram i tekst koji pišem, gdje je ta nedokučiva spona kohezivnosti i, ako već znam(o) kako postoji, kako ju detektirati i savršeno predstaviti čitatelju koji samo želi dojam o albumu, razlog zašto će ga kupiti ili ilegalno skinuti sa svemrežja (kao ja, recimo), a ne osjećati zamor sive tvari zbog mojih/naših spisateljskih prisodobi?

Reći koju pametnu o novom uratku Okkervil Rivera,"I Am Very Far", sasma sigurno mogu. Najkraće, to je zaokret u zvuku, (po)etici i njihov je najteži album u dosadašnjoj diskografiji. Najteži čitati kao - album koji, štono bi se reklo, ne udara na prvu i na to prvo slušanje zvuči kao silovanje instrumenata te graniči s pretencioznošću... Uglavnom, nastavite niz, jelte.

Čitajući ponešto o novom albumu i motivima iza istoga saznah nešto što mi je u dosadašnjem praćenju karijere ovog benda promaklo - Will Sheff (kao što mu samo prezime kaže, šef benda) je prije karijere glazbenika bio glazbeni kritičar. Ili samo kritičar nečega, nije ni bitno. Postoji još primjera, svijetlih i onih malo manje svijetlih, tranzicije od kritičara do recipijenta kritike u filmskoj, likovnoj i glazbenoj umjetnosti. Jean-Luc Godard kao jedan od onih svijetlih primjera. Bar donekle. Kao bivši kritičar, Godard je znao da inovacija prolazi - kriptiranje značenja, također. Porediti Sheffa i Godarda bi bilo nezahvalno, ali recimo da imaju nešto zajedničko - zamku jednoličnosti, tu dolazi blagodat karijere kritičara, znaju izbjeći. Nakon što je francuski provokator okotio jedan od najbizarnijih uradaka 60-ih, dosadni i višeznačni “Week End“, film čuven po svom sedmominutnom kadru saobraćajne gužve, Sheff se, u strahu od učmalosti, odlučio napraviti nešto drugačije. Godardov uradak će ostati upamćen po svojim iritabilnim kvalitetama, po čemu će ostati poznat za sada posljednji album ovih simpatičnih momaka?

Pa, ako ćemo baš iskreno, po tomu da je Sheff ipak manje radikalan kritičar od Godarda. Jerbo, na stranu moja prvotna nezainteresiranost novim zvukom, album je poprilično pitak eksperiment s orkestracijama, postupnim gradacijama prema finalnom obračunu i sadrži nekoliko jakih pjesama poput arkejdfajerovkso (stilski)-devočkaste (zvučno, do granice potkradanja) “White Shadow Waltz“ ili smirene balade “Hanging From A Hit“ gdje šef Sheff pokazuje svoje drugo, bezobraznije lice kad kaže; “... and I lay back on my pillow and ask/what her husband is like.“. Dajte mu vremena, album će vam se svidjeti. Doduše, možda ste vi mnogo pametniji od mene i sve shvatite odmah.

Na kraju, trkeljanje iz prvog dužeg dijela teksta?

Spona između mene, Sheffa i Godarda je da smo sva trojica kritičari. Mada su se oni prebacili u drugu profesiju, onu koju kritiziraju, ja sam i dalje (neškolovan) kritičar (recenzent, preciznije).

Ali.

I kritičari su podložni kritici.

Otud moja težnja da dosta često, nauštrb smisla cijelog osvrta (i izrugivanja kolege Debileeksona), eksperimentiram s pristupom samom pisanju, ne želeći se prilagoditi šablonima. Jebiga.

p.s.

Da, upravo sam se ubacio u istu rečenicu s Godardom i Sheffom. Beat that, mofos.

p.p.s.

O samom albumu sve govori ovaj moj tekst. If you know what I mean.

www.okkervilriver.com

www.myspace.com/okkervilriver