Don Andriano In The Emergency Room Hurricane Season Asian Man 2011.
U najavi ovogodišnjeg Revival Toura, koji će kroz deveti i deseti mjesec posjetiti Europu, osvrnuli smo se već na prvi solo album Davea Hausea. Danas je na redu još jedan, uvjetno nazovi, rookie. Naime, svoj prvi samostalni album Dan Andriano izbacuje tek ove godine, iako je već desetljećima legenda punk scene Chicaga, najpoznatija po tome što zadnjih desetak godina za život zarađuje svirkom u Alkaline Trio, bendu sastavljenom od veterana scene koji je na početcima obećavao svojim emo pop-punk zvukom.
Iako se ideja ubrzo razvodnila te je poza ubrzo postala važnija od pjesama, odnosno nakon što su emo i pop potpuno progutali punk, Trio je ostao prisutan na sceni, nedavno čak izbacivši novi materijal, točnije akustične obrade najvećih hitova. Ogoljen od pretjeranih slojeva zvuka koji su na originalnom materijalu trebali maskirati limite njihova izričaja, "Damnesia" je solidan album koji služi ne samo kao uvid u Alkaline Trio katalog onima kojima ide na živce patina izvornika, već i kao najava Andrianova solo albuma.
"Hurricane Season" također je uglavnom akustičan i usporen, a u rijetkim trenutcima kada se na njemu pojavi električna gitara ne postaje ništa življi. Iako je Andriano četvrti nositelj na ovogodišnjoj turneji, za razliku od ostatka društva u njemu kao da danas više nema nikakvog bunta. Ragan je genijalan u svojoj ulozi trubadura, skoro ništa slabiji nego što je bio u ulozi frajera na albumima Hot Water Music, Fallon je malo upitan nakon ušminkanog zadnjeg albuma Gaslighta, ali i dalje se vodi kao Bossov nasljednik broj jedan, a Hause praktički ne zvuči išta drugačije nego što zvuči inače s bendom, dakle kao pravi pop-punk maneken.
Andriano pak od prve sekunde ne samo da nema namjeru zvučati kao išta što je radio ranije, već odstupa čak i od trubadurske uloge koja je postala gotovo pa stereotip na američkoj punk sceni. Umjesto da poput ostalih prihvati folk, Andriano svoje priče smješta u puno pristupačniji svijet, svijet FM rocka. Naime, što zbog glasa, što zbog glazbenih rješenja koja se vrte oko klavirskih i gitarističkih manirizama svojstvenih prosječom radijskom hitu, Andrianov album dobrim dijelom trajanja zvuči kao novi materijal Colina Haya.
Nakon što se proslavio '80-ih s čudom od jednog hita zvanim Man At Work, Colin Hay posvetio se ulozi popularnog kantautora u zemljama commonwealtha čija glazba za odrasle duguje podjednako melodičnim i jednostavnim frazama gitare novozelandskog rocka, kao i korijenima modernog kantautorskog folka nastalog u napušenim, post-hipijevskim dolinama Laurel Canyona. Andriano je na tom tragu, iako Haya izvlačim na vidjelo prvenstveno zbog vokalnih sličnosti, dok za one glazbene može poslužiti bilo tko u rangu od Jamesa Taylora preko Neila Finna do Davida Graya.
Jer, nema kod Andriana ni trunke ustupaka rock sceni, čak ni onih minimalnih koje bi čovjek očekivao prema R.E.M.-u ili Big Staru. Doduše, na četvrtoj pjesmi "Let Me In", nešto bržem trenutku, melodija vuče malo na kasne Replacementse, ali to bi bilo sve od alternativnog rocka na ovom albumu. Ostatak je pitom poput pudlice koja je upravo prošla trotjedni tretman u rehabilitacijsko-psihološkom centru Cesara Milana.
Kad se prevlada taj svojevrsni šok, tek tada se može otkrivati činjenica kako se Andriano predstavio kao izuzetno kompetentan kantautor. Uvodna "It's Gonna Rain All Day" posložena oko pikanja po klaviru i dva akorda na gitari bez problema može se upotrijebiti na odjavnoj špici bilo koje dramske hit serije ili indie filma. Naslovna "Hurricane Season" postavljena je nešto ambicioznije strukturom, ali i ona je u biti čisti uhu ugodni dragulj za kojega bi puno popularniji kantautori ubili.
Do pojave drugog kvazi-riffa na šestoj pjesmi "On Monday", konačno jednog americana trenutka koji je ujedno i najbolja stvar na albumu s onom sjajnom vožnjom na orguljama, čak i nekakvom solažom i refrenom kojega se ne bi posramili ni Jayhawksi, nižu se pamtljive pjesme koje se bez problema mogu vrtiti na svakom radiju Zapadne hemisfere.
Završnica pak ne odstupa previše od ove kiwi-Finn-Hay-Taylor-Louris formule, nudeći podjednaki omjer akustike i rustike te sterilnosti i ugodnosti koji je kao stvoren za uvod u san ili pak romantičnu večeru s partnerom koji nužno ne dijeli vaše glazbene afinitete. Jer, ovakav materijal kakav je snimio Andriano stvarno može smetati samo zadrtim mrziteljima svega Zapadnoga. Ostali ili će uživati ili će ignorirati.
Kao još jedan paradoks ove priče pune istih, treba istaknuti i činjenicu da je ovaj album bez ikakve pompe, reklame i podrške, Andriano izdao na kući na kojoj je davnih dana objavljivao i prve punk snimke s raznim bendovima. To što jedan album koji zvuči kao apsolutni mainstream biva izdan od nezavisnog izdavača minornog utjecaja izvrsno zaokružuje ovu priču i samo potvrđuje da iza ovoga projekta stoji isključivo - srce.
Uostalom, po nekim pričama Andriano je sam samcat snimio cijeli materijal, odsviravši sve instrumente, što uopće ne treba čuditi obzirom da je na ovom Revival Touru njegova uloga multi-instrumentalista puno važnija od one autorske. Ali, dobro je znati da čak i u onim trenutcima kada Dan odluči preuzeti ulogu prvog čovjeka od Chucka i Briana, neće trebati bježati iz dvorane.
Za kraj mala napomena - u vremenskom razmaku od recenzije Hausea do ove Andriana, potvrđeno je da uskoro izlazi i novi materijal Chucka Ragana, a nedugo zatim svjetlo dana ugledat će i Fallonov novi projekt nazvan Horrible Crowes. Od Ragana ne treba očekivat ništa drugo nego još jedno granično remek-djelo folka, taj čovjek ima toliko energije da ne zna razočarati (uostalom, upravo je završio turneju s ponovo okupljenim Hot Water Music, već je spreman za novu, plus u opticaju je i prvi singl novog materijala legendarne grupe koji bi također svjetlo dana trebao ugledati ove godine), dok Fallon najavljuje manje rock klasike, a više stiliziranog folka na novom albumu koji je u stvari kolaboracija između njega i prijatelja mu Iana Perkinsa. Kad se sve zbroji, ispada da će sva četiri nostitelja ovogodišnje turneje, uz gomile folk-punk energije i niz što vlastitih, što tuđih klasika, trebati dostojno prezentirati i novi materijal. Bit će veselo u svakom slučaju.
