Ah, kako je ovo nekada bio dobar bend. Prva dva albuma, na njima remek djela poput "My Name is Jonas", "El Scorcho", "Undone"... Predivna kombinacija drajvanih gitara, pop melodije, blesavih i zabavnih tekstova i solaža kakve je samo mogao smisliti metal geek inficiran indiem, dok je radio u nekom cd shopu za vrijeme eksplozije američke underground scene početkom devedesetih.

Iz nekog razloga prva dva albuma Weezera asociraju me na ono krasno vrijeme kad si na MTV-u mogao gledat šarene spotove, "Cannonball" od Breedersa i "Sabotage" Beastie Boysa pet puta dnevno. Kako bi moj drug Brodie rekao: 'od svih tih krvavih godina meni na spomen devedesetih iz sjećanja samo naviru šareni spotovi i Oasis'. Onda je Cuomo odlučio otić na fakultet i valjda jebat sve te indie geekuše koje su se palile na college rock.

Na trećem 'zelenom albumu' Weezera, Cuomo još imao povremene bljeskove, ako s ničim bar s dva superhita "Hash Pipe" i ''Island in the Sun". Nakon toga kola kreću nizbrdo k'o nekoć moj Yugo niz tek otvoreni Sveti Rok. Danas je Weezer tek blijeda kopija kopije onog benda iz devedesetih. Nekoć blesavi, ali zabavni tekstovi, danas su nažalost samo tragični. Kao da je čovjek proveo studentske dane na testiranju tableta za glupost i za rime u rangu Vjekoslave Huljić. Npr.

'Ring ring goes your telephone
You act like you ain't at home'

Ili

'In the rain in the sun
everybody needs someone'

Slično je i s muzikom, nevjerojatno je da su ljudi s tolikim darom za catchy riff ili zabavnu melodiju uspjeli proizvest ovoliko nezanimljivih generičkih govana kojih se po razini nezanimljivosti ne bi posramila niti cijela kanadska scena okupljena oko Arcade Fire. Jedini plus ovom albumu ide coveru, ostatku ide čista nula.

Da je neki drugi bend u pitanju, vjerojatno bi ga ignorirao kao što ignoriram 30 Seconds to Mars, ali mi je ovo nekoć bio jako drag bend, a preslušavanje "Hurleya" mi usralo gušt slušanja dobrih pjesama Weezera bar do početka iduće godine.

www.weezer.com
www.myspace.com/weezer