Ima nešto posebno lijepo u tome kada bend nakon deset godina djelovanja i niza nategnutih, prosječnih ostvarenja uspije snimiti jednu od najboljih ploča u karijeri. Takav povratak u formu dogodio se i norveškom improvizatorskom triju Huntsvilleu s albumom "Pond".

Ivar Grydeland na gitarama i elektroničkim efektima, Ingar Zach na udaraljkama i Tonny Kluften na basu sviraju slobodno improviziranu glazbu koja titra u prostoru između elektroakustičnosti, elektronike, rocka i jazza s naglašenom minimalističnom stranom. Pjesme zrače fino nijansiranom inspiracijom i energijom koju od Huntsvillea nismo čuli još od, u usporedbi s ostalim izdanjima, neobično izravnog debija "For Flowers, Cars and Merry Wars". Inzistiranje na suradnjama s “razvikanim” muzičarima poput Nelsa Clinea kao da im je više štetilo nego koristilo pa su im albumi, unatoč povremenim kvalitativnim skokovima, ostavljali dojam sputanosti i nedorečenosti.

Zato je "Pond" zaokružen album; u potpunosti improviziran, no uključiv i za pop-senzibilitete skrivene u obmanjujuće apstraktnim i naoko teško dokučivim instrumentalnim izletima. "Pond" je i dovoljno različit od prethodnih izdanja da bi ga iz perspektive muzičkog karaktera bilo prilično besmisleno uspoređivati s njima. A i usporedbe s drugim glazbenicima i sastavima teško je povući. Sličnosti u pristupu i ponavljanjima asocijacije odvlače u smjeru The Necksa ili ranog Tortoisea (pritom implicirajući žanr improviziranog post-rocka), elementi minimalizma potežu u smjeru Terrya Rileyja, drone u smjeru Sunn O)))... S kolegama s norveške i skandinavske scene, pak, povezuje ih određeni je ne sais quoi, odlike atmosfere koje izviru iz istovremeno ledene i tople duše njihove glazbe. Iako je zapravo točan odgovor “ništa od navedenog”.

Uobičajene ritmičko-melodijske uloge instrumenata izostaju, dekonstruirane su, pa svaki od trojice članova benda kao da stoji sam za sebe u tamnome i gustome praznom prostoru. Iz slušanja se u slušanje, ovisno o razini koncentracije i raspoloženju slušatelja, otkrivaju neki novi načini promatranja muzičkih konstrukata i razumijevanja poprečnog presjeka interakcija instrumenata. Sve pjesme kao da kreću “uštimavanjima” među glazbenicima, međusobnim sinkroniziranjem i ritmičkim traženjima. Kao da lutaju u mraku dozivajući jedni druge. Kada se konačno pronađu, kada sve klikne na svoje mjesto, prijeđeni put postane jednako bitan kao i tek nadolazeće skladne fraze i ponavljanja.

Huntsville, dakle, sviraju slobodno improviziranu glazbu, po definiciji raznoliku i iznenađujuću, a opet toliko klasično lijepu i estetski lako objašnjivu, gotovo filmsku (kako kažu sami za sebe, “Morricone-esque dreamscapes”). Za uživanje u "Pondu" nije potrebno poznavanje teorijske pozadine niti snalaženje u kompozitorsko-filozofskim paradigmama. Dovoljno je samo pozorno slušati.