Ah, Ed. Odvjetnik iz kuglane. Promislite samo koliko je vremena kojega smo mogli iskoristiti na milijun boljih načina potrošeno na gledanje televizije. Najčešće uz izlike kako smo umorni i treba nam nešto da malo odmorimo mozak. Odmorimo ga od čega, toga što ga uopće ne koristimo? Jer da ga koristimo ne bi fizički umor u 99 od 100 slučajeva zamijenili za naprezanje sivih ćelija. Ali, nećemo biti dosadni. Zašto bi uopće vrijeme doživljavali kao nešto što treba ispuniti, jednostavno bivanje samo po sebi je OK. Još kada je uz TV. I uz Eda, tu tipičnu američku verziju 'maloga mista', u kojem za razliku od onog Smojinog nema ni sarkazma ni pljuvanja istini u oči, već je sve idealno kako to već biva u sterilnim glavama ljudi koji proizvode ove pilule za smirenje.

Puno prije postojao je i 'Život na Sjeveru'', ta uber serija u kojoj je došljak iz velikog grada bivao prototipom malograđanina, dok su domorodci svojom otvorenošću i širinom duha parirali, čak i nadmašivali ekipu koja izlazi u CBGB, Roxy, Privilege i Jabuku. Ed je tek jedan bijedni pokušaj da se ta formula ponovi, ali bez glavne ironične postavke originala. Pa tako imamo isforsirano ekscentrične likove umjesto toplih i zanimljivih (Chigliak je za Cheswicka kao lik ono što i Igor Mandić za Salu Dragaša kao...pa opet lik), imamo tupilo umjesto postojanja. Ali u jednome se Ed mogao mjeriti sa Sjeverom - po uvodnoj pjesmi.

''Moment in the Sun'' na početku bio je dovoljan da čovjek izgura cijelu epizodu, ne bi li doživio da Ed konačno poljubi onu sitnu plavušu, koja je usput budi rečeno nešto kasnije zajebavala Jacka Shepharda, iako ju je ovaj spasio od paralize i još je onako nikakvu oženio kao simbol svoje emotivne nezrelosti. Jack, prihvati konačno Lockea kao oca, nemoj opet napraviti istu grešku kao sa Christianom!

Nego, da se vratimo mi pjesmi. Poslije nekoga vremena ''Moment in the Sun'' zamijenjena je nekakvom kopijom Peppersa ili Foo Fightersa (ako se netko točno sjeti neka mi javi), ali već je bilo kasno. U mojoj knjizi Clem Snide su zaslužili poglavlje. Prvi album im odmah možemo preskočiti jer na sljedeća dva počinje prava stvar. "Your Favorite Music" donosi aranžiranu i orkestriranu melankoliju uz tihu pratnju americana benda, te tekstove načitanog i senzibilnog indie dječaka. Na sljedećoj ploči, "The Ghost of Fashion", sve sjeda na svoje mjesto - citati americane i indie rocka su prisutni, ali originalnost popa u izvedbi Clem Snide leži u onome što glazba priziva, a ne kako zvuči. Jer ove nježne harmonije od nekuda izvlače slike Buddy Hollya, Beach Boysa i duh nekih jednostavnijih vremena, makar im to uopće nije namjera i makar su nastale pod očitim modernim utjecajima i produkcijom.

Ova dva albuma puna su pjesama na granici patetike i tekstova na granici pretencioznosti, ali što možemo kada su tako opušteni, tužni, zarazni i na svoj način kvalitetni. Eef Barzelay je autor koji stoji iza svega, njegov vokal drži sve navedeno na okupu te daje onu potrebnu dozu originalnosti. Nakon još dva albuma sa bendom (jedan dosadan, a peti nazvan "End of Love" sjajan), čovjek se odlučio za solo karijeru i činilo se da je Clem Snide prošlost. Međutim, iako je i dalje bivao prepoznatljiv, i ponavljao iste motive, Barzelay je bez benda izgubio smisao i postao tek još jedna plačipička sa akustarom koja valjda nije zanimljiva ni vlastitom fikusu. Što ga je dovelo do zaključka da možda ne bi bilo loše okupiti staru ekipu.

I zvuk je sada opet tu, ali nedostaju pjesme. Naime, stvar krene i čuješ da se radi o Clem Snide, jer tko drugi može biti ovako ljigav i potpuno pomiren sa tim, ali onda nakon minute shvatiš da ispod površine nema ničega. Slušaš ali više nema čarolije, tek ugodne pjesme koje postaju dosadne ako ih uzmeš srcu. Nešto kao kada vidiš prekrasne noge i hod neke djevojke, odustaneš od vlastitog puta i kreneš za njima, nekako im presječeš put i zatim se nađeš oči u oči sa licem mutiranog bizona. Uglavnom, ne skrećite sa svoga puta i dajte šansu Eefu i ekipi ako niste do sada. Ali ne ovom pločom. Nema tu "Donne", "Ice Cube" ili "Fill Me With Your Light". Nema refrena kojega ćeš pjevušiti sebi u bradu, niti melodije koja će ti odvanjati u glavi. Nema tog trenutka na suncu.

... but in a normal sort of way
like i am you, and you are me'

http://www.clemsnide.com
http://www.myspace.com/clemsnide