Dobro se sjećam svih njegovih hitova jer sam im se istovremeno tvrdoglavo suprotstavljao i u njima uživao sve dok se nisu potpuno izlizali. S prvijenaca "Gorilla Manor" Local Natives su skinuli čak čest singlova i svaki je put bilo jednostavno proći kroz cijeli album bez preskakanja. Imali su sve što se onda preferiralo i sjećam se kako sam se snobovski ustručavao prigrliti te zarazne i lepršave pjesme o suncu, vjerujući da su Local Natives početak kraja, odnosno pioniri pomodnog kopiranja razigrane ritmike The Dodosa, eterične indie metiljavosti Fleet Foxesa i barokne pop psihodelije s kojom su se iste godine napokon proslavili Grizzle Bear svojim albumom "Veckatimest". Glazba Local Nativesa mi je onda zvučala kao idealan soundtrack za reklame telekomunikacijskih tvrtki i malih gradskih auta, a ubrzo se pokazalo da se taj generički indie zvuk uz malo šminke ubrzo progurao i do najslušanijih radio postaja.

Pauza između dva izdanja trajala je preko tri godine, a razlozi se jako dobro osjećaju na novom albumu "Hummingbird". Bend je napustio basist Andy Hamm, a Kelcey Ayer je preranim gubitkom svoje majke u glazbu i tekstove unio nesigurnost i strepnju. Nakon lepršavog prvijenca počela su se nizati pitanja i potreba za konačnim odrastanjem. Osim toga bendu se za produkciju materijala ponudio Aaron Dessner iz Nationala koji ih je dobro pripremio na zvuk koji sada više nema veze s bezbrižnim skakutanjem po plaži i koji sada više naginje podlozi za introspekciju.

"Hummingbird" tako počinje zahlađivanjem odnosa: You and I, we were always strong / It was enough to keep me on / Believe me /When did your love /When did your love go cold?, a sljedeća "Heavy Feet" prizivan sunce na potpuno drugačiji način nego "Sun Hands" s prvijenca. "Ceilings" odjednom zaziva onaj tupavi ljetni osjećaj, onih praznika koji traju dovoljno dugo da vam ljeto dosadi na onaj okrepljujući način u kojemu dokolica i dosada rezultiraju spontanim i sporim zaljubljivanjem suputnika: Hold the summer in your hands / 'Til the summer turns to sand / We were staring at our ceilings / Thinking of what we'd give to have one more day of sun / One day of sun. "Black Spot" je najmračniji trenutak na albumu i njezina glazbena nedorečenost se iznutra ubrzo raspada i ponovo sakuplja u finalu o kakvom možda sanjaju Coldplay. "Breakers" možda najviše priziva prvi album, podsjećajući na light verziju Animal Collectivea i Dodosa. Najljepša i najemotivnija pjesma na albumu je definitivno "Colombia" u kojoj se Kelcey Ayer obarača prerano preminuloj majci. Poznajući pozadinu priče teško vam se oduprijeti pjesmi koja istovremena podsjeća na molitvu i mantru, ali i na patetično zapomaganje. No, nakon što vam se njezin refren odjednom nađe u podsvijesti biti će vam jasno da je ova stvar na neki način glavna okosnica albuma.

Situaciju koju sada imamo je da nam u Zagreb u biti ne dolazi bend koji treba posebno predstavljanje i preporuku od strane The National, već bend koji bi uz okretniju promociju bez problema trebao napuniti prostor kao što je recimo Tvornica kulture. Vjerujem da neće biti mali broj onih koji će na Šalatu doći prvenstveno radi predgrupe.

thelocalnatives.com