Arctic Monkeys Humburg Domino 2009.
Ljeto 2026. Veliki broj Hrvata i stanovnika okolnih zemalja hrli u Zagreb kako bi svjedočilo jednom od dva koncerta Arctic Monkeysa. Redovi ispred oronulog, ali za ovu priliku odlično sređenog Maksimira su ogromni, preprodavači karata zadovoljno trljaju ruke jer je cijena karte na crno udvostručena, a ne prepolovljena kako je to nekada bio slučaj, između dva koncerta hrpe djevojaka čeka ispred hotela Sheraton kako bi im Alex Turner mahnuo ili sišao ispred hotela i podijelio nekoliko autograma, ostarjeli gradonačelnik Milan Bandić uručuje ključeve grada članovima grupe, a ovi govore kako su se, eto, napokon vratili u Hrvatsku i kako se jako ugodno osjećaju u našoj zemlji.
Zbog čega se ova scena neće dogoditi? U stvari, je li u nekoj irealnoj stvarnosti uopće moguće odigravanje ovog scenarija? Zbog čega Arctic Monkeys nikada neće biti bend veličine U2-a?
Kao prvo, Arctic Monkeys su se počeli baviti glazbom kada je ta ista postala neinteresantna većini mladih ljudi. Ne mislim neinteresantna kao nikoga ne zanima već kao na nju nitko ne obraća preveliku pažnju, odnosno ne da joj preveliko značenje. Početak 21. stoljeća glazbi je donio ogromnu pristupačnost i brojanje u gigabajtima. Nitko ne obraća pažnju na onu staru 'što je pjesnik htio reći'. Samo neka svira. Ako neće Arctic Monkeys, onda će netko drugi. U2 je, s druge strane, počeo karijeru početkom osamdesetih kada je glazba bila u zenitu svoje snage. Njihova uvodna trilogija je nosila neki glas koji se u glazbi još nije čuo. "Boy", "October" i "War" nisu imali namjeru biti zabavljački albumi već prenijeti neke poruke svojim slušateljima i u tome su uspjevali.
Isto tako, Alex Turner nije Bono Vox niti će to ikada biti. Na sreću. Jer, koliko god Bono napravio dobrih djela svojim političkim djelovanjem za neke stvari, takvo ponovno glazbeno mesijanstvo mnogi ne bi mogli podnijeti. Turnera sigurno neće primati najveće svjetske vođe, ali imam neki osjećaj kako njemu to nije niti bitno.
Ono najvažnije, Arctic Monkeys nisu toliko dobar bend kao U2. Bez obzira na ono što U2 rade posljednjih godina svoje karijere, odnosno kako im zvuči novi album, četvorka iz Dublina je tijekom godina imala nebrojeno odličnih albuma. Arctic Monkeys u dosadašnjem dijelu karijere imaju tri solidna albuma, a moram priznati kako mi je novi naziva "Humburg" najbolje sjeo od njihova tri izdanja. Onaj prvi, čuveni "Whatever People Say I Am, That's What I'm Not" nisam previše slušao jer mi je tada bio pun kurac takvih bendova. Slijedeći mi je također nekako promakao, a "Humburg" mi je sjeo na prvo slušanje. Nije to nikakvo remek-djelo, ali deset pjesama koje se nalaze na albumu sasvim su pristojno odrađene. Sve njih nosi odlična ritam sekcija, a Turnerov glas kroz pjesme vodi neviđenom lakoćom, bez ikakvog naprezanja. Ono što mi se sviša je činjenica kako niti jedna pjesma ne odskače, odnosno nisu išli na stvaranje jednog ili dva hita, a što bude na ostatku albuma neka bude. Od prve do posljednje pjesme "Humburg" mirno teče. "Dangerous Animals", "Cornerstone" ili "Pretty Visitors" možda iskoče kao neki singlovi, ali generalna je kvaliteta ovog albuma ujednačenost.
Arctic Monkeys nikada neće nastupiti na maksimirskom stadionu, barem ne kao samostalni izvođač. Ipak, činjenica kako u Splitu nisu privukli ni nekoliko tisuća posjetitelja ipak više govori o nama nego o samoj grupi. Arctic Monkeys su dobar bend, a mi smo glazbeno zaostala zemlja ma što god mi mislili o tome.
http://www.arcticmonkeys.com
http://www.myspace.com/arcticmonkeys