Bend su napravili članovi razmjerno utjecajnih i potpuno pokojnih The Promise Ring i uskrslih The Dismemberment Plan, bendova koji su u devedesetima imali sasvim solidan status. Baš zato mi je bilo čudno što taj ubogi Martime nitko ne doživljava. Nitko oko njih nije pokušao napraviti hype, nigdje ih se nije guralo, kada ste za njih pitali čak i prave znalce samo su niječno odmahivali glavom, djelovali su kao nebitna pojava. Šteta, prava šteta, jer su njihovi albumi "Glass Floor" i "We, The Vehicels" bili blistavi komadi prštavog i vrlo pitkog gitarskog power popa koji su iznjedrili tri izvanserijska hita za instantan ulazak u uho ("Someone Has To Die", "Don't Say You Don't" i "Parade Of Punk Rock T-Shirts"), ali ni ostale pjesme nisu bile nimalo lošije, samo su radile s odgođenim djelovanjem.

Zato sam se baš veselio novom albumu. Takve glazbe nikada dovoljno. One koju možete mirno pustiti kada vam gazdarica dođe po stanarinu bez da žena pomisli da je stan izdala manijacima, ali i one koja će vas na pristojan način uvesti u večernji izlazak jer ima tu i energije i veselja, a uz sve to još i sasvim fino podnosi test slušalica u kojemu se ono što iz njih izlazi promatra pozornije; i tekst i glazba i njihova kombinacija pod posebnim povećalom, Martime to mogu, nema problema.

"Human Hearts" je dobar album. Zrelo djelo. Gotovo bi se moglo reći da je svaka pjesma bolja od one koja joj prethodi, a svaka je od njih čvrsto odsvirani, čisto producirani, sasvim dovoljno zarazan i prilično proživljen primjer kako može i treba zvučati melodični gitaristički pop. I nema se tu puno toga pametovati, to nije glazba koju bi trebalo raščlanjivati na sastavne dijelove i u kojoj bi trebalo tražiti skrivena značenja, tu je samo da vas zabavi i oplemeni vaše vrijeme i s tom je ulogom posve zadovoljna.

Na momente će vas možda podsjetiti na Nadu Surf, a past će vam na pamet i Built To Spill pa možda i Superchunk, ali dijelom zbog karakterističnog vokala Daveya von Bohlena, a dijelom zbog načina na koji kombiniraju gitarski pop i dance rock te poneka minimalna poigravanja s elektronskim podlogama odmah će u vašoj glavi zaslužiti ladicu samo za sebe i izdvojiti se iz mora bendova koji stvaraju glazbu u sličnom žanru.

Iznenadilo me što je strana kritika nahvalila album. Iznenadilo me što ga je uopće primijetila, to je na prvom mjestu, a onda su me i pročitani hvalospjevi dočekali malo nespremnog. Meni su i dalje napetiji rani radovi kada im se u pjesme znao provući i neki pasaž na klaviru, a puhači su bili više pravilo nego iznimka pa su na momente znali zazvučati kao zaobljeniji (ne pitajte odakle ovaj pridjev) Cake, ukočeniji Beulah ili The Lucksmiths bez twee senzibiliteta.

Na ovom albumu nema toga, ovo je moderna rock ploča nastala u ovom vremenu i ploča koja korespondira s ovim vremenom. Ne želim reći da su rađeni nekakvi ustupci i da se momci žele dočepati top ljestvica, nisu toliko naivni. Napravili su dobar album, album kakvih nedostaje, album kakvih bi trebalo biti više. Djelo koje ne ostavlja bez daha, ali koje je jednostavno, i bez filozofiranja, dobra glazba i to će pokazati bez obzira na kojem ga dijelu odlučite prvo kušati.