Matthew Sawyer And The Ghosts How Snakes Eat Fire 2010.
Znam imati problema sa sjećanjem. Točnije - s prisjećanjem. Ponekad mi se dogodi da čujem neku pjesmu, čak je počnem pjevati, znam sve riječi, ali nikako se ne mogu sjetiti tko je izvodi. Je li razlog tome upravo šizofrena količina glazbe koju svi mi pokušavamo procesuirati ili počeci klasične staračke demencije, za ovaj tekst nije previše važno. Iako ja, posve jasno, želim vjerovati da je ovo prvo.
Kada sam prvi put čuo Mathewa Sawyera pomislio sam da me njegov glas strašno podsjeća na nekoga. Nikako shvatiti na koga. Puštao sam ga drugim ljudima, ali svi su me tupo gledali. Onda sam u glavi sastavljao listu prepoznatljivih vokala na koje bih se možda mogao pozvati pa su se tu našli Conor Oberst, John Darnielle, Colin Meloy, Isaac Brock, Will Sheff, Johnny Flynn i još poneki indie junak koji se svoje nazalnosti ne stidi, nego je koristi kao više ili manje ubojito oružje, ali niti jedna od tih usporedbi nije me dovela niti milimetar bliže onom neusporedivo divnom trenutku kada se dosjetite nečega čega ste se pokušavali prisjetiti, onoga: 'Aha, to je to!'. Tek kasnije sam memoriji prizvao britanske bendove Butcher Boy i Ballboy i shvatio da se između njih i Mathewa može pronaći poneka labava poveznica, ali više zato što su svi s Otoka pa imaju taj šarmantan naglasak, nego zato što bi bili nešto posebno glazbeno slični.
Gospodin Sawyer ima, dakle, prilično unikatan vokal. I ne zna pjevati. Nekada više priča nego što pjeva, nekada se kao malo muči pogoditi pravi ton, ali se nekako izvuče. I sve to zvuči dobro, prisno.
Unatoč toj unikatnosti i originalnosti, ovaj album zvuči kao da ste ga već negdje čuli. Ne mislim pritom na onaj odvratan osjećaj da je bend kojeg slušate ukrao ili posudio dva akorda ovdje, a naramak fraza ondje i da je počast svojim glazbenim uzorima odlučio odati svirajući pjesme koje oni nikada nisu snimili, a mogli su da su bili malo manje talentirani. Ne, ništa od toga. "How Snakes Eat" zvuči kao nešto što je oduvijek ovdje, kao nešto toplo i gotovo drevno što je, eto, tek sada izašlo na svjetlo dana, ali bilo je u našoj svijesti i prije nego se pojavilo. Čudesni su putovi Gospodnji.
Ne želim reći da se pomnom analizom ne bi moglo odrediti uzore i utjecaje i u njih uprijeti prstom (evo baš sada mi je slušajući izvrsnu "Revenge of the Extra from Zulu" pao na pamet Bowie s onog prvog, meni najdražeg, albuma iz 1967.), ali oni uopće nisu nešto na što bi valjalo skretati pozornost, jer ovu ploču ne treba slušati analitički, ne treba je slušati mozgom, nego - srcem.
Već u prvoj pjesmi "Myna Bird Calls" zaključit ćete želite li ovo slušati ili ne, odmah ćete znati sviđa li vam se ili vas tjera na povraćanje (što nije mogućnost koju bi trebalo olako odbaciti). Kada se prebiranju po akustičnoj gitari pridruže sablasni gudači i Mathew zapjeva tim svojim neponovljivim glasom, atmosfera najednom postane zastrašujuća, skoro grobljanska i lako se možete naježiti. Prva slika koja mi se javila je neki zadimljeni i poluprazni pub, sav u toplom drvetu i žućkastom svjetlu, sa svijećama na stolovima i na šanku, a u kutu stari bradati mornar bez jedne noge uz gitaru opjevava svoje dogodovštine s mora koje vam, budući da su prepune svakakvih čudovišta, sirena, hidri i krakena, zvuče kao fantastika, ali tom glasu nekako ne možete ne vjerovati. Kao Dylan Dog i rani, uvjerljivi momenti Decemberistsa, ta je atmosfera prilično ugodna, iako ima taj mračni predznak. Zove vas da se umotate u nju i da joj se prepustite, pogotovo u ovo vrijeme kada je kalendarski još ljeto, iako kiša, sve kraći dani, duge hlače i dugi rukavi svakodnevno demantiraju kalendar, a ja željno iščekujem početak sezone grijanja.
Nakon prve pjesme stvari se logično razvijaju. Sve je tu, sve je na mjestu, nema prevelikih uspona niti padova, samo prirodan i očekivan tok jednog jako dobrog albuma koji je već na početku precizno naznačio što vas čeka i kojega ću se, u to nema nimalo dvojbe, uvijek i vrlo sigurno biti u stanju prisjetiti.