Teško je pisati o Hot Water Music bez da se spomene Gainesville. Posljednjih par godina taj omanji gradić na obali Floride prerastao je u jedan od glavnih odredišta američke nezavisne scene. Ponajprije zahvaljujući muzičkom festivalu jednostavnog naziva "The Fest", Meki i Medini svih mladih alternativca oboružanih limenkama PBR-a, ujedinjenih pod pogrdnim nazivom orgcore.

Većinu bendova prve generacije toga grada vrijeme je pregazilo te su postali nostalgia act, poput ska veterana Less Than Jake ili su se razvili izvan dosega nezavisne scene i nepovratno otisnuli u veliki bijeli svijet mainstream muzike, poput uvijek kontroverznih Against Me!. Gradom su zavladali neki novi klinci, a u tome svom neredu snašli su se i stari Hot Water Music.

Nakon osmogodišnje pauze, barem sto im se matičnog benda tiče, vraćaju se s albumom "Exister". U međuvremenu se pjevač i gitarist Chuck Ragan otisnuo u veoma uspješnu solo folk karijeru, dok su ostali članovi nastavili svirati sličnu muziku u The Draftu. Za razliku od prijašnjih albuma, cover ovaj put nije dizajnirao Scott Sinclair što je šteta jer se HWM uvijek isticao veoma unikatnim artovima koji su redom svi predstavljali mala umjetnička djela, dok je cover ovog albuma u najboljem slučaju mlak.

Bend se zvukom razlikovao od svojih kolega i u dubini duše uvijek bio čisti rock bend. Svoju ulogu uzora i ikona zaslužili su njegovanjem DYI pristupa i angažiranošću. Utjecali su na većinu modernih američkih punk bendova, između ostalog i na sveprisutne The Gaslight Anthem.

Album otvara stvar "Mainline" i odmah daje nagovijestiti da, iako je prošlo osam godina od zadnjeg albuma, se stvari nisu puno promijenile. Što nužno nije loše. Bend i dalje posjeduje jednu od najboljih ritam sekcija u modernoj punk muzici, gdje se posebno ističe basist Jason Black. Gitare su i dalje glasne, melodične i bazirane na power cordima. Chuck Ragan i dalje zvuči kao čovjek koji je cijeli život proveo pušeći i pijući s namjerom da dobije najhrapaviji mogući glas. U odnosu na Chucka, drugi vokal Chris Wollard se ne primjećuje toliko kao na prošlim albumima, ali možda je stvar u odabiru pjesama po kojima svi vrhunci albuma pripadaju Chucku.

Upravo su dvije uvodne pjesme i sam vrhunac albuma - "Drag My Body" zvuči kao folk izlet Chuck Ragana praćen Draftom, što je i razumljivo, jer nije lagano promijeniti film u kojem ste bili zadnjih par godina. Hrapav glas praćen izvrsnom bas linijom koja se s refrenom pretvara u zid buke koji napada slušatelja čini ovu pjesmu najboljom na albumu. S druge strane "State Of Grace" ne bi djelovala kao uljez na jednom od album Foo Fightersa. Cijeli album zapravo djeluje kao uvid u alternativni svijet gdje su Foo Fighters odrasli u močvari Floride, slušajući GG Allena i ostale izrode punk i hardcore zajednice, te čitali Charlesa Bukowskog, po čijoj knjizi je bend i dobio ime.

Glavni nedostatak albuma je nemogućnost odabira lošeg trenutka. Možda to na prvu ne djeluje kao problem, no stvar je u tome da ako izuzmemo već navedene pjesme i završnu stvar "Pain in Full" sve ostale se međusobno jako malo razlikuju. Daleko od toga da su same pjesme loše, ali ovom albumu kronično fali varijacija. Sve pjesme su srednjeg tempa, niti jedna pjesma ne usporava ili pak odlazi u drugi ekstrem, i gazi papučicu gasa do poda. Također albumu nedostaje jedna prokleto dobra himna. Niti jedna pjesma s ovog albumu nema tu silinu da te natjera da pjevaš s njima dok te glas ne izda, nešto sto su pjesme "Trusty Chords", "No Division" ili "Remedy" itekako imale.

Većina bendova koji postoje jednako dugo postanu parodije samih sebe (jedan veliki pozdrav Casualtiesima) ili toliko zabrazde u drugom smjeru da više ni ne zvuče kao isti bend. Na svu sreću Hot Water Music je očito uspio sazreti u bend koji se osjeća ugodno u svojoj koži i nema potrebu pomicati granice, već im je dovoljno svirati muziku koju su sami definirali. No, treba priznati da su vjerojatno njihovi najsjajniji dani ostali u nekom drugom vremenu.

www.facebook.com/hotwatermusic
www.myspace.com/hotwatermusic