Prvi put kada sam čuo Hospitality pomislio sam - o, ne, još jedan od tih indie pop bendova. Ne znam na što sam točno mislio s tim 'tih indie pop bendova', točnije ne znam što je sve uključivala ili trebala uključivati ta rječca 'tih', ali to je sasvim u redu, često ljudi ne znaju što misle kada o nečemu misle. Ha! U blagoj strepnji da ne odlutam predaleko u filozofske vode pokušat ću opisati glazbeni izričaj benda.

(Sviđa mi se 'glazbeni izričaj', fora sintagma. Samo čekajte da je se Dragaš dočepa. Možda možete pomisliti da je riječ o pleonazmu, ta kakav bi drugi izričaj bend osim glazbenog uopće mogao imati? No, ima i drugih. Razmislite malo.)

Ne znam, bit će da sam u svojem opsesivnom skidanju i preslušavanju glazbe (dok se još može, jel) skinuo previše bendova koji su bili tagirani kao indie pop pa sam već malo oguglao i sve mi je počelo zvučati isto. Znate ono, studenti smo viših godina sveučilišta, znamo svirati jer smo djeca bogatih roditelja koja su nas od djetinjstva silila da učimo neki instrument, nitko nas ne razumije, plahi smo, povučeni i više volimo čitati nego ići po tulumima, a svi naši kolege s faksa su debili jer misle da glazba počinje i završava s tUnE-YarDs, a mi smo upravo otkrili prvi album Belle & Sebastian, a preko njega smo došli i do nekih engleskih čudaka iz prošlog stoljeća, nekih tamo The Smiths i onda smo odlučili i sami napraviti bend, odjednom smo shvatili da postoji netko tko svijet promatra na isti način kao i mi, a to je glazba kakvu želimo svirati i slušati, ni po čemu nasilna, nimalo naporna, onako tečna i razigrana, u divnom neskladu s našim crnim mislima, s našom neprilagođenošću.

(Površan bi čitatelj mogao pomisliti da Hospitality zvuče kao odjeci Belle & Sebastian ili pak Smithsa. Ne zvuče! To bješe tek metafora. Površni čitatelju, ako već žudiš za tom vrstom usporedbi, Hospitality uglavnom zvuče slično kao Camera Obscura, The Concretes, Saturday Looks Good To Me ili Rilo Kiley. Ima tu i prstohvat veselja, raspršenosti i žovijalnosti Vampire Weekend, a mene glas gospođe vokalistice Amber Papini na određenim pjesmama neodoljivo podsjeća na Black Box Recorder.)

He-he, mudro sam to izveo, stavio sve u zagrade i kao ovlaš odradio onaj dio posla koji smatram nužnim, ali ga zapravo ne podnosim. Sada ostatak teksta mogu što želim, mogu pisati o asocijacijama koje ovaj album budi u meni, mogu izmišljati da sam slušajući prvu ili treću pjesmu doživio prustovsku reminiscenciju na vrijeme kada sam išao u osnovnu školu i kada je bilo toplo i sunčano, a na povratku iz škole sam si kupio sladoled Bubi, mogu reći da me zvuk ovog benda vraća u vrijeme kada sam se prvi put zaljubio ili pak pričati tužnu priču o nesretnim pogibijama mojih kućnih ljubimaca koje nikada nisam imao. Neću ništa od toga, možda više zato što sam dobrohotan, nego zato što sam ozbiljan. Neću ništa od toga, nego ću se vratiti na početak teksta i na onu glupost koju sam pomislio kada sam prvi put čuo bend.

Glupost, kažem, zato što Hospitality nisu poput bulumente tih bendića koji počesto zvuče konfekcijski i nemaštovito. Dakle, Hospitality ipak ne zvuče konfekcijski, a bome im ni mašte ne nedostaje. Da su indie pop, to jesu, i dosljedno poštuju kanone žanra, ali u tome nema baš ništa loše jer nisu ograničeni, ne prate slijepo put koji su si sami zacrtali nego se igraju, sviraju i zabavljaju i pritom stvaraju dosta zanimljive i uglavnom prilično lijepe, a ponekada čak i djelomično plesne pop pjesme koje kada ste čuli jednom dosta brzo poželite čuti opet.

Album ima uspona i padova, malo koji ih nema, ali uz to što ne traje toliko dugo da bi postao dosadan usponi su viši od depresija pa je konačni dojam i više nego pozitivan. Sjajna ploča za proljeće koje je tu, iza ugla, za vožnju biciklom i brisanje nosa dok shvaćate da je možda malo nepravedno što kada pomislite 'proljeće' odmah pomislite i 'alergija' i pritom točno znate na što se ta misao odnosi.

http://www.facebook.com/hospitalitylives