Nekoliko sam puta odlučio konačno prestati slušati adolescentsku glazbu i posvetiti se drugačijoj muzici. Neovisno o tome probam li slušati post-rock, Nicki Minaj ili hipster folk, rezultat je uvijek isti. Nakon par mjeseci borbe da shvatim privlačnost bendova poput Bon Iver, pojavi se album koji me podsjeti na to zašto slušam muziku koju slušam i zašto me ona toliko veseli. Kao debelo dijete koje je nakon tri mjeseca gladovanja dobilo svoj prvi slatkiš, gramzljivo ga zgrabim i nestanem u neki svoj svijet. Upravo je "Home", treći album Off With Their Heads, pokvario planove da se ozbiljnije pozabavim muzičkom edukacijom.

OWTH, nastali sad već davne 2002., oduvijek su bili solo projekt Ryana Younga dok je ostatak benda bio sačinjen od ljudi koji su u tom trenutku bili na raspolaganju. Najbliže što se netko približio statusu stalnog člana je Zach Gontard, zagrebačkoj publici poznat kao pjevač i gitarist grupe Dear Landlord. Tijekom godina kroz bend prošlo je mnogo poznatih faca od Mike Watta do sveprisutnog Mikey Erga.

Pisanje tužnih tekstova je umjetnost u kojoj treba naći balans između uvjerljive pjesme i klišeja. Ryan Young jedna je od rijetkih osoba koja je sposobna potjerati tekstove do ekstrema patetičnost, a da opet ne zvuče naporno. Stih poput 'I fucking hate myself, I fucking hate my friends, hate my job, hate everything but you' zvuči kao nešto sto bi trinaestogodišnjak s maskarom napisao na zid nekog WC-a, ali ovdje se savršeno uklapa. Ključ uspjeha leži u tome što su pratili recepturu Mixtapesa. Kao kontrast depresivnim tekstovima sviraju muziku koja je beskrajno vesela, energična i brza. Razlika je u tome što se Mixtapes bave problemima štrebera koji nije pozvan na tulum, a OWTH puno sjebanijim stvarima.

"Start Walking" odmah na početku postavlja ugođaj i tematiku za ostatak albuma. Kao što se i dalo zaključiti iz naslova, glavna tema albuma je dom i potraga za istim. Svaka sljedeća pjesma samo podiže razinu tjeskobe i depresije, dok se čovjek ne upita zašto Ryan jednostavno ne pobjegne od svega. Odgovor na to pitanje dolazi u "Stolen Away" gdje je uspio tako prikazati život na cesti na način da bi mnogi mladi glazbenici mogli odmah prestati sanjati o turnejama. Sve to praćeno je brzim distorzivnim gitarama i ritam sekcijom koja samo poziva na skakutanje. Kombinacija svih tih faktora stvara jedan zanimljiv bipolarni kaos.

Najveća boljka ovog albuma jest što je rađen za dosta malenu publiku. Nekome tko inače ne sluša ovakvu glazbu "Home" sigurno neće otvoriti neke nove horizonte. Žanrovski gledano album je vrhunski odrađen, ali tu nema nekog govora o pretjeranoj originalnosti. Ovakvu muziku su dobrano obradili bendovi poput Alkaline Trio, Lawrence Arms ili Banner Pilot. Također nije ni za očekivati da će svi naći određeno veselju u stihovima koji su više-manje uglazbljena verzija oproštajnog pisma samoubojice.

Ovo je onaj tip albuma koji će ostati nezapažen od strane većine, ali ima velikog potencijala da unutar malog kruga ljudi postane kultan. Uostalom, ne sjećam se kad me zadnji put nešto veselilo kao vožnja bicikla na sunčan dan, dok mi u ušima trešti buka preko koje hrapav glas vrišti 'Fuck them all, don't ever listen, don't ever comply'.