M. Ward Hold Time Merge/4AD 2009.
And I wrote this song about it
Cuz I didn't care about any worthless photograph
Yeah I wrote this song just to remember
The endless endless summer in your laugh
Endless summer in your laugh…
Naslovna pjesma stršila je od samog početka. Toliko da ju je bilo jednostavnije zaobići ili eventualno kombinirati s morriconeovskom instrumentalnom verzijom "I'm a Fool to Want You" (Frank Sinatra) koja sa svojim školskim izljevom nostalgije zatvara najvedriji album talentiranog M. Warda. Veseli digitalno remasteriran crno-bijeli film završava s pogledom na pustinjsko kotrljajuće grmlje i saguaro kaktuse čije se sjene rastežu sve dok se sunce ne rastopi iza horizonta. Naravno, funkcionira i s mediteranskim motivima.
Uh! Ljeto završava onog trena kada se ponovo vratiš na posao pa je svaka njonjava melodija dobar razlog za pretjerano slavljenje nostalgije. Tako se par dana prije povratka u carstvo ambrozije na nekoj beskrajnoj shuffle playlisti potrefila upravo kombinacija te dvije zanemarene pjesme s albuma kojeg smo prije pola godine u našem virtualnom uredništvu skoro svi željeli recenzirati. Naposljetku nepošteno zaobiđen, "Hold Time" M. Warda ponovno se našao na repertoaru. Štoviše cijeli je album poslužio kao idealna podloga pri pregledavanju i obrađivanju blesavih fotografija s godišnjeg na kojima ona i ja jedan drugome kao fol spontano poziramo. But now it's just like ABC, Life's just like 1...2...3… mogli smo pjevati misleći da je sve tako jednostavno. Dok se i ona ne vrati u Zg meni ostaje ta gomila fotografija i zabluda da njezin osmjeh nosi svu sreću ovoga svijeta. Znači, sada u kombinaciju "Hold Time"/ "Outro (I'm a Fool to Want You)" logično upada i obrada "Oh Lonesome Me" u duetu s hrapavom Lucindom Williams (bez brike, Neil Youngova obrada Dona Gibsona još je uvijek najbolja).
M. Ward može sve, ali uvijek koristi iste trikove. Ima ga svugdje, ali kada snima za sebe kao da je uvijek u potrazi za nekom izgubljenom gitarističkom tiradom Johna Faheyja ili za nekom nevinom i naivnom melodijom starih AM radijskih stanica. Njegova je glazba kao stari komad robe koji iz nekog razloga nikada neće završiti kao krpa za brisanje prašine. Ustajali miris lavande i nekog primordijalnog omekšivača, moljci i sjećanje na neko vrijeme koje nikada nismo proživjeli. Sve to zapakirano u priče u kojima se rado prepoznajemo, bile one prašnjavi lo-fi dragulji ili raskošno aranžirane trubadurske pjesme za sva vremena.
Wardova brza transformacija iz usamljenog lo-fi trubadura do poželjnog hi-fi mađioničara i kratak put od skromnog izdanja za izdavačku kuću Howe Gelba do sveprisutne hiperprodukcije opravdani su talentom. Nakon izdavanja albuma "Transistor Radio" (2005.) i "Post-War" (2006.) Matt postaje tražena roba. U tom trenutku je bilo uzbudljivije pratiti tko će ga prije angažirati za neki aranžman, gostujuće sviranje i pjevanje, nego razmišljati o njegovom sljedećem albumu. U kratkom roku isplela se mreža suradnji (My Morning Jacket, Jenny Lewis & The Watson Twins, Bright Eyes, Beth Orton, Jolie Holland…) koja je paralelno privlačila sve više novih obožavatelja, a nakon suradnje s Norom Jones i prošlogodišnjeg albuma s glumicom Zooey Deschanel (navodno će sljedeće godine She & Him izdati i "Volume Two" ) Ward više nije samo običan indie trubadur.
Sve to pripremilo je teren za "Hold Time" i dugo najavljivanu super grupu Monsters of Folk koja osim njega okuplja Jima Jamesa (My Moninig Jacket), Conora Obersta i Mikea Mogisa. Sudeći po pjesmama koje su nam do sada predstavili na MySpace stranici, Monsters of Folk mogao bi biti usputni poligon na kojem će svaki od autora naredati po nekoliko svojih fillera rearanžiranih za boybandovsko izmjenjivanje (poslušaj "Dear God"!!!). Iako bi projekt imao više smisla prije par godina kada su se spontano povezali, suzdržati ću se od ishitrenih prvih dojmova. Vratimo se na "Hold Time".
Na ovom albumu Ward je uspio sačuvati lo-fi šarm i toplinu usprkos raskošnoj produkciji. Kada bi ovo bio novi početak, ne mislim za njega, već za slušatelja kojemu bi ovo bio prvi album autora, vjerujem da ne bi bio razočaran. Ugurati sve svoje trikove u savršenu kombinaciju veliki je uspjeh, ali ako pratite Matta od samog početka, ovaj bi album mogao biti samo jedan u nizu budućih korektnih albuma. Zvuči grubo, ali već se na "Post-War" osjećala rutina i nedostatak iznenađenja zbog kojih se bilo gušt danima gubiti u labirintu albuma kao što je "Transfiguration of Vincent" (2003.). "Hold Time" je za ostala izdanja čisti pop. Jednostavan, lepršav i slatkorječiv. Nonšalantno popunjavanje špranca koje su otporne na greške, ali isto tako osuđene na brzo zaboravljanje. Kao da nije u pitanju ono jahanje šprance koje prakticiraju besmrtni i uvijek karizmatični Howe Gelb i Bill Callahan. I njih smo dovoljno puta prežvakali, ali njihovo se iskustvo uvijek dublje urezuje. Čak i kada zvuči dosadno.
Možda je trenutno za Warda jedino tako i moguće. Jednostavno i usputno, između gomilu drugih projekata. Nešto što će uvijek funkcionirati kada se shuffle na playlisti poigra s našim osjećajima.