Gostovanje Swingin' Uttersa u Zagrebu teško da se može mjeriti s onim Real Madrida. Kvragu, jedina sličnost je u tome što će se dogoditi na dan kada se inače igra Liga Prvaka, srijedu. Ali, za razliku od Ronalda i ekipe koji se nisu oznojili šetajući po travnjaku, od ovih šljakera barem možemo očekivati da pošteno odrade posao. Uttersi postoje već dobra dva desetljeća i, iako im uporno bježi epitet kultnog benda, reći da su zbog toga manje vrijedni bilo bi promašeno.

Nije ovo bend koji iza sebe ima albume koji su pomicali vrijednosti punk-rocka, niti će se njihovo ime jednog dana nalaziti u enciklopedijama rock glazbe. Međutim, svojim odavanjem počasti dobrom starom zvuku The Clasha i Stiff Little Fingersa s jedne i Oi! bendova kao što su Sham 69, Cockney Rejects ili Cock Sparrer s druge strane, Uttersi su stekli poziciju jedne od trajnijih i pouzdanijih punk priča zadnjih 20 godina.

Obzirom da dolaze iz San Francisca začuđujue da su izbjegli vezanje uz HC zvuk Zapadne obale, ali utjecaji Black Flaga i sličnih izvođača u zvuku Uttersa su minimalni. U biti, jedini lokalni bend s kojim ih se može povezati su Social Distortion koji su svojim rockerskim gitarističkim kotrljanjem ionako žanr za sebe. Uttersi isto imaju tu dozu ležernosti i opuštenosti koja u kombinaciji s riffovima prvog vala britanskog punka donosi jednu poprilično ugodnu punk-rock kombinaciju.

Upravo taj njihov odmak od ikakve scene i odluka da se kroz karijeru praktički ide u ruhu svojevrsnog cover benda, razlog je što nisu isplivali tijekom punku sklonih 90-ih, a to je ujedno i glavni razlog zašto traju ovoliko godina – jer ovo što rade nikada nije prestalo biti prije svega dobra zabava. A da se ekipa iz benda dobro zabavlja potvrđuje i niz projekata sa strane, od kojih treba izdvojiti barem dva. Prvi imenom Me First and The Gimme Gimmes u kojem obrađuju pop i rock hitove u rasponu od Paula Simona do Eltona Johna u stilu Ramonesa, a drugi imenom Filthy Thievin' Bastards kojim odaju počast zvuku Poguesa.

Slična funkcionira i rad u matičnom bendu, s tim da uz ogromne doze Stiff Little Fingersa i Clasha imate i dovoljno spomenutih začina u vidu Social Distortiona, Ramonesa i Poguesa. Odlazak na njihov koncert stvarno se nameće kao svojevrsna punk fešta za penziće, ali i one nešto mlađe koji se nalaze u danas popularnim Keltskim zvukovima. Istina, staviti Utterse u rang s nekim celtic-punk bendom pretjerivanje je, ali dovoljno je veselih i brzih melodija u njihovom opusu da svatko nađe nešto za sebe.

Ovaj novi album, šesti ili sedmi po redu ovisno o tome želite li u diskografiju ubrojiti i prvijenac objavljen pod nešto drugačijim imenom, donosi čak i određene pomake ka čistom popu, posebice na pjesmama koje kao glavni vokal izvodi gitarist Koski. "Kick It Over", "Time On My Own" i "Effortles Amnesiac" tako zvuče i kao svojevrsni pokušaji crossovera u vode ovog modernijeg nazovi punk-rocka tipa Libertines i Kaiser Chiefs, samo što su za razliku od zlodjela spomenutih britanskih manekena u pitanju dobre stvari.

Pjesme koje pjeva lider Bonnel i dalje ostaju vjerne klasičnom ruhu, s tim da je očito kako sa svakim albumom raste i razina produkcije i razina svirke. Tako da možemo slobodno reći kako je na ovoj novoj ploči, na koju se čekalo osam godina, studijska priča Swingin' Uttersa došla do svog vrhunca. Za razliku od prethodnika "Dead Flowers, Bottles, Bluegrass and Bones" stvari su brže, melodičnije i jednostavno bolje.

Dok se većina ranijeg materijala gubila u nemogućnosti da se pjesme odvoje od zvuka zbog čega bi uvijek imao dojam da si slušao dobar album nečega što zvuči kao sjajan tribute punk-rock, ovaj put imamo toliko tih lijepih trenutaka, pamtljivih melodija i sjajnih glazbenih rješenja koja stvarima daju potrebnu dozu individualnosti zbog čega konačno imaš dojam da slušaš bend s imenom i prezimenom.

Izdvajati pjesmu po pjesmu nema smisla jer ovaj album u svojih 33 minute stvarno donosi 14 jednako dobrih momenata, a takva izmjena brzih i kvalitetnih stvari čini ga pravim užitkom za slušanje. Ničim naročito originalnim, ali itekako kvalitetno odrađenom varijacijom na temu povijesti punk glazbe s dobrom dozom zdravog populističkog pristupa.

Zato bi stvarno šteta bilo da na koncertu u Mediki ne bude barem petina one ekipe koja pohodi koncerte Flogging Molly. Je, ovdje nema violina i frenetičnog ritma koji doslovno tjera na konzumiranje alkohola, ali nije poanta odlaska na koncerte samo pratiti trendove. Ponekad nije loše ni čuti izvore iz kojih su trendovi nastali, makar u ovom otkačenom hibridnom izdanju koje tako dobro balansira između prošlosti i sadašnjosti.

myspace.com/swinginutters

swinginutters.com