Recimo da je danas bio roštilj u prirodi i da se osjećam teško kao ruski realizam. Sat je pomaknut unaprijed. Horoskop kaže kako mi je pozicija Marsa nepovoljna. Gorespomenuti roštilj — ćevapi, kobasice i pileći fileti — zalio sam nemasnim jogurtom sa šumskim voćem. Strateški smješten u ovoj popravljenoj stolici za računalo, pišem i drijemuckam. Za uvijek dobrodošlu glazbenu podlogu pobrinuo se jedan od protagonista brit-popa devedesetih. Smiješan tip. Možda ga se sjećate. Imao je opušten i uvjerljiv glas, zarazan osmijeh i najbolje solufe. Gaz Coombes, tako se zove.

"Here Come The Bombs" njegov je prvi samostalni album. Ono što me izuzetno veseli, osim što je album jako dobar, činjenica je da je uz sve producentske zahvate i preinake simptomatično prijemčiv.

Pored svih pozitivnih kvaliteta koje su se skladno smjestile u svih jedanaest pjesama na novom uratku, jedna od najvećih je što album može poslužiti kao sjajan presjek onoga što je Coombes radio sa svojim matičnim bendom. Tako će, nadam se, privući nekog mladca ili mladicu koji se stidljivo, kao momčić s ocem nove djevojke, upoznavaju sa svijetom pozitivnim vibracijama nabijene glazbe. Ogledan primjer samoderivacije je "Sub-Divider", skladba koja ide sličnim stazama koje je Coombes utabao još tamo 1999. godine. Naime, slično kao i u briljantnom komadu poštenog popa zvanom "Moving" sa eponimnog albuma, Coombes sjecka pjesmu. Ako je u starijoj skladbi Coombes spojio umirujuće tonove koji eskaliraju u vokalno-instumentalno nasilje početkom refrena, "Sub-Divide"r je, kako samo ime sugerira, spoj dviju pjesama u jednoj. Samo što je u ovom slučaju pjesma podijeljena na dva dijela. Prvi dio koketira sa kanonima electro-popa dok je drugi obilježen energičnom akustičnom gitarom na koju se naslanja minimalistički nastrojena egzibicija na električnoj gitari.

"Simulator" je mjesto gdje radim, ali je i skladba reminiscentna poletnom hitu "Sun Hits The Sky" sa remek-djela "In It For The Money". Najbolja pjesma na albumu je "Fanfare", neistražno područje u kojem Coombes miješa trip-hop ritmove, umiljatu buku električnih klavira i njemu karakteristične lakonske verbalne doskočice.

Penultimativna "Daydream On A Street Corner" služi kao intermeco prije završne "Sleeping Giant". Obje su podsjetnik na najbolje razdoblje Coombesa u 21. stoljeću; na slabo slušani i debelo podcijenjeni spoj melankolije i psihodelije koji se uprizorio u izvrsnom ostvarenju "Road To Rouen". Vođene klavirom i Coombesovim zavodljivim glasom, savršeno dočaravaju oproštaj Coombesa sa lijepom prošlošću i upiru prst u, izvjesno je, još ljepšu samostalnu budućnost.

Odrastao sam na brit-pop glazbi.

Neki su voljeli Oasis jer su, a sami se tako nazvaše, bend radničke klase. Neki su, pak, preferirali mračnjački romanticizam kvazi-biseksualca Brett Andersona i njegovog Suedea. Bilo je i onih koji su, sjetni i melankolično nastrojeni, vegetirali uz intelektualce iz Abingdona, Radiohead. Tu je bio i Blur, a za one koji znaju (naj)bolje i stari zmaj Paul Weller koji nikad nije želio pripadati tom brit-popu.

No, između svih predvodnika brit-popa, našlo se tu mjesto i za simpatičnu trojku, kasnije i četvorku, koja se krila iza imena Supergrass. Njih je predvodio upravo Gaz Coombes. Nakon sedamnaest godina postojanja, Supergrass se raspao zbog kreativnih nesuglasica. Danas je Gaz sam, ali je misao vodilja njegove glazbene karijere — zarazna melodija! — i dalje najvažniji čimbenik njegov stvaralaštva.

www.gazcoombes.com

{jcomments on}