Iako sam onda već neko vrijeme guštao u svoj sili reverba i falsetta iz My Morning Jacket i Band of Horses tabora, bilo je dovoljno samo dvije minute uvodne "Sun Giant" s istoimenog EP izdanja da Fleet Foxes 2008. postanu moji novi miljenici. Ti bradati neo hipici ubrzo su postali predvodnici nove scene u rodnom Seattleu što ih je ubrzo pretvorilo u sljedeću veliku stvar za Sub Pop, Pitchfork i svu silu fanatičnih fanova koji su već apsolvirali bendove Jima Jamesa i Bena Bridwella. Nakon što ih je iste godine prvijenac "Fleet Foxes" katapultirao na sam vrh godišnjih lista najboljih albuma, uslijedile su duge turneje, ali i nestrpljivo iščekivanje sljedećeg poteza mladog benda čiji je prvijenac proglašen instant klasikom.

Sjećam se da je frontman Robin Pecknold bilo oduševljen novim zaokretom kojeg su Grizzly Bear napravili na njihovom trećem albumu "Veckatimest" (Warp 2009.) i ne bi me čudilo da je nošen adrenalinom preuranjenog uspjeha poželio na drugom albumu svojih Lisica ponuditi nešto novo. No, bez obzira koliko vam je drag "Veckatimest", bilo bi teško zamisliti da će se Robin i družina u tako ranoj fazi svoje karijere odreći svog pastoralnog zvuka u kojem su savršeno povezali britansku folk psihodeliju šezdesetih (Fairport Convention, Pentangle, Vashti Bunyan) i ljubav prema starim pločama svojih hipi roditelja (Crosby Stills & Nash, Simon & Garfunkel…). Sumnjam da bi ih obožavatelji kaznili zbog ponavljanja formule s prvog albuma, ali ambicije i nervoza su sigurno odradili svoje nakon hvalospjeva koji su uslijedili nakon prvog albuma.

Zato nije čudno što se snimanje i izdavanje novog albuma odugovlačilo sve do ove godine. Štoviše, sam Pecknold priznaje da ga je novi materijal stajao četiri mjeseci zdravlja i da su ga u biti snimali u dva navrta. Album je mogao biti vani već prošlu godinu, ali se bend nezadovoljan nakon prvog pokušaja odlučio sve odraditi ponovo. Na kraju ispada da je "Helplessness Blues" tipičan primjer problematičnog drugog albuma na kojem mladi autori svu svoju inspiraciju vuku upravo iz egzistencijalnih i kreativnih nedoumica koje su ih zadesile u procesu stvaranja novog materijala. Iako je Robin Pecknold kao glavni tekstopisac prvi na meti svih koji će mu zlonamjerno zamjerati na naivnim tekstovima i adolescentskim patnjama, upravo je njegova borba s benignim demonima mladosti presudni začin s kojim se ovaj album može suprotstaviti neopterećenoj i bajkovitoj čaroliji prvijenca.

Yeah I'm tongue-tied and dizzy and I can't keep it to myself / What good is it to sing helplessness blues, why should I wait for anyone else?

Nakon prvog preslušavanja pjesme po kojoj je album dobio ime bilo je jasno da velikih promjena u zvuku neće biti. Štoviše, "Helplessness Blues" zvuči kao neobjavljeni biser Simona & Garfunkela i središnja je tema albuma na kojem Robin svojim preispitivanjem nesvjesno kroji konceptualan materijal kroz koji traži odgovore na svu silu pitanja koja mu se motaju po glavi nakon 2008. I ne bi mu bilo pošteno zamjerati što si može dopustiti luksuz jadikovanja i što iz toga može izvući deblji kraj. Radilo je to puno njih prije njega i danas smo im na tome neizmjerno zahvalni.

"Someone You'd Admire" je još jedna S&G naricaljka, a "The Plains/Bitter Dancer" ponovo zaziva CSN vokalne harme. Neke su pjesme kao i na prvom albumu isprepletene nenadanim i naglim promjena tempa ("The Shrine / An Argument", "Sim Sala Bim" pa i sama "Helplessness Blues" u kojoj u drugom dijelu pjesme Robin hipijevski promišlja o vođenju voćnjaka (!?) i o mitu idealnog života). Kao glavnog aktera možete ga prepoznati u ulozi wide-eyed walkera koji se pojavljuje u pjesmama koje su najbliže poletnoj indie pop formi specifičnoj za njihovog producenta Phila Eka (The Shins, The Dodos, Band of Horses…) U "Battery Kinzie" je izgubljen (Wide-eyed walker / Do not wander / Through the dawn), a u posljednjoj "Grown Ocean" pun nade zaziva tog naivca u sebi kojeg prepoznaje kao spasitelja: Wide-eyed walker, don't betray me / I will wake one day, don't delay me / Wide-eyed leaver, always going.

Snimanje ovog albuma bio je veliki test za bend koji je zbog svoje iznenadne i preuranjene popularnosti zasigurno bio izložen mnogim kušnjama. Album ne može nadmašiti prvijenac, ali nema sumnje da će Fleet Foxes s ovim izdanjem postati još veći. Slobodno navalite! I to bez straha i predrasuda jer bradati momci nisu mijanjali formulu i znaju što im ide najbolje.

I naravno! Ne bi bilo loše ovaj album izvesti van grada. Nije nužno potrebno da za tu avanturu pustite dugu bradu i odjenete flanel košulju.

www.fleetfoxes.com

www.myspace.com/fleetfoxes