Pogotovo kada je u pitanju neki metal bend čiji članovi rijetko otvoreno priznaju da sviraju samo metal, a još i glume skromnost pa niti ne spominju sve ostalo što dolazi u paketu. A dolazi gomila toga. Više nego dovoljno da trećinu znakova ovog teksta rezerviram samo za nabrajanje drugih bendova, žanrova i podžanrova.

Zato je ubacivanje benda Helms Alee u eklektični katalog kultne i odnedavno pokojne izdavačke kuće Hydra Head (ISIS, Kayo Dot, Boris, Jesu, Cave in…) bio najlogičniji mogući potez. Kao što je i logično da se zvuk ovog underground metal trojca iz Seattlea pokušava definirati redanjem bendova kao što su Melvins, Kylesa, Torche, Mastodon, High On Fire, Pelican… Na friškom trećem albumu "Sleepwalking Sailors" taj zvuk postaje još zanimljiviji kada u novu kombinaciju paralela ulaze The Breeders i razni grunge sumnjivci. Što nas ne bi trebalo čuditi ako znamo da su Helms Alee prije koju godinu snimili spot u kojemu parodiraju i pomalo odaju počast MTV herojima devedesetih. No, da ne bi bilo zabune, ovom trojcu nikako ne možemo pripisati nasumično kolažiranje retro špranci i igranja na nostalgiju. Njihov je spoj ipak kompliciraniji te u konačnici čvrsto povezan i svjež. Fora je u tome što su basistica Dana James, bubnjarka Hozoji Matheson-Margullis i gitarist Ben Verellen uspjeli stvoriti mutanta koji će vas natjerati da uz skoro svaku pjesmu, bez epileptičnih napadaja, prolazite kroz faze headbanganja, vrištanja, padanja na koljena i zamišljenog gledanja prema horizontu. Redoslijed nebitan. Plus – svi pjevaju!

Nakon umirovljenja Hydra Heada čekanje na "Sleepwalking Sailors" se malo odužilo, a bend je prije ponovnog udomljavanja kod izdavača Sargent House čak pokrenuo Kickstarter kampanju s ciljem pokrivanja troškova snimanja i fizičkog izdanja albuma. U namjeri da nakon prva dva albuma slože staloženiji i usmjereniji album uspjelo im je ono najmanje očekivano. Zajedno s Chrisom Commonom (Pelican, Palms, Chelsea Wolfe) uspjeli su snimiti agresivniji album premrežen raznoraznim dijametralno suprotnim atmosferama koje su vješto amortizirale njegovu mesnatost i žilavost pretvorivši ga tako u univerzalni metal proizvod koji ne bi trebao vrijeđati underground kužere, a kamoli preplašiti eklektične prolaznike.

Za prikupiti dokaze je dovoljno proći kroz "Heavy Worm Burden" u kojoj glas Bena Verellena varira od clean dionica praćenih nježnom post-rock podlogom pa sve do deranja okupanog u spasonosnoj poplavi zvuka u čijem kaotičnom raspetljavanju Hozojino (rekao bih da je to ona) propovijedanje pomalo podsjeća na ono Teksašanina Josha T. Pearsona iz vremena njegovih neprežaljenih Lift to Experience. "Pinniped" i "Fetus. Carcass." imaju te The Breeders momente o kojem svi pričaju, a minijatura "Crystal Gale" zvuči kao da su se Mastodon upustili u shoegaze obradu Pixiesa.

U jednadžbi već imamo svega pomalo: post-metala, post-hardcorea, grungea, sludgea, matematike, shoegazea… Mislim da na pot listi napokon imamo eklektični metal bend kojeg bi se dalo podvaliti čak i Anti Estradi, a priča se i da je Lejmo Vidmar već naručio "Sleepwalking Sailors" vinyl bundle. Njegova kreditna kartica voli podržat svakakve drage ljude sa scene. Pogotovo one iz Seattlea.