Massive Attack Heligoland Virgin 2010.
Dakle, 7 godina je prošlo od posljednjeg studijskog izdanja Massive Attacka. Ne smatram da je to spektakularno dug period za bend da izda novu ploču. Ako uzmete kao primjer Portishead ili nedajbože My Bloody Valentine ili Axela Rosea 7 godina je kap u moru. U ovom slučaju kap u Sjevernom moru.
Novi Massive Attack, novi Massive Attack... Toliko se o njemu pričalo da se stvorilo iščekivanje isusovskih proporcija. 'Kad će više taj novi Massive??!!" ... bla bla bla.. E sad, kako ne bi ispalo da pričam napamet, premda sam poprilično siguran u godinu idem sad odmah brzinski na allmusic provjeriti kada je izašao zadnji album. Loading...
Da. "100th Window". Drugi mjesec 2003. Dakle 7 godina je prošlo od posljednjeg studijskog izdanja.
Ne smatram da je to spektakularno dug period za bend da izda novu ploču. Ako uzmete kao primjer Portishead ili nedajbože My Bloody Valentine ili Axel Rosea, 7 godina je kap u moru. Pogotovo kad bend ne snima ploču 7 godina! On u međuvremenu nešto i radi. Tako su Massive Attack u Hrvatskoj bili dva puta odsviravši dva vrhunska, da ponovim za ove koji slabije čitaju, VRHUNSKA koncerta, snimili soundtrack za jedan poluok film, izdali kompilacijski album, barem jedno izdanje "DJ Kicksa" (Daddy G), EP i pokušali spriječiti rat u Iraku. Nije baš neka žešća stagnacija.
Kada je izađao "Stoti Prozor" sjećam se da smo Mike i ja imali radio emisiju i kad smo pustili ploču zavaljali smo se svak u svoj stolac i načulili uši. Nakon bloka ja sam samo rekao '..čuje se da je 3D ostao sam...'. Ne sjećam se što je Mike komentirao. Nakon trajnog odlaska Mushrooma i privremenog odlaska Granta neimenovani vođa Robbie del Naja je preuzeo više-manje sve produkcijske zadatke na sebe. Uz standarnog Horaca Andya za vokalnu muzu se tada opredijelio za Sinead O'Connor. Ja jako cijenim Sinead kao osobu samo što svaki put kad se nekom pojavi kao gost na albumu ja bez grižnje savijesti prebacujem pjesmu (osim na "100th Window" provjeriti i pod Asian Dub Foundation "Enemy Of The Enemy"). Što se tiče glazbenog dijela, 3D-ev minimal downtempo bunar pristup me nije uspio pridobiti. Osim stvarno dost sjajne "Butterfly Caught" i jednako sjajnog spota ostatka albuma se više ni ne sjećam. S druge strane grozim se onih fanova koji i dalje na koncertima samo čekaju "Unfinished Sympathy" i "Karmacomu". To je ista ona ekipa koja samo želi slušat "Creep" od Radioheada i "Novocain For The Soul" od Eelsa. Koliko god me nije interesirao stoti penđer toliko su me apsolutno razvalili uživo. Pogotovo ovaj zadnji put u jedanaestom mjesecu u Zagrebu. Ekipa je odsvirala skoro 2 sata s minimalnim diranjem u prastari materijal, al su svejedno uspijeli ugurat i hitove. 70% koncerta bile su nove stvari izvede na način koji nažalost ploča nemože reproducirati. Totalni apokalipsa-danas-tulum za bolje sutra. Neloša najava za ploču koja samo što nije izašla. Kažem, novi materijal definitivno nije toliko energičan i mračno zavodiljiv kao njegova prezentacija uživo, ali je svejedno odličan podsjetnik i odmak od dosadnjikave hermetičnosti "100th Windowa". I to je meni sasvim dovoljno da se primim pisanja zadaćnice za "Heligoland" kako bih vas možda pridobio u svoj tabor ljubitelja najnovijeg Massive Attack albuma.
"Heligoland" po običaju obiluje gostima. I dok će se većina pot liste smočiti na onog lika iz TV On The Radio ja ću puno rađe svoju pažnju posvetiti Martini Topley Bird koja je breme Massive Attack ženskog vokala izvela sa ljupkom gracijoznošću koju može imati samo Trickyjeva bivša djevojka. Al' da ne bi bilo da favoriziram Martinu samo zato što je lijepa i što pjeva onako kako želim da me buduća žena uspavljuje i tješi i rajca, ona je na svom koncertu u Zagrebu imala ninju za bubnjara. NINJU!!! Meni i previše. Ženi me! Dat ću ti da mi diraš ploče.. hahahahaha...
Osim nje pjevušenja se prihvatila i Hope Sandoval koja je jednako uspješno odradila zadaću na "Paradise Circus" kao Tracy Horn i Liz Fraser prije nje na onim njihovim starim stvarima. Da! Ne mislim da nakon Liz Fraser nitko nema pravo reći nešto pozitivno o ženskoj komponenti ovog benda. Svaka čast Liz, ali sestre su ovdje mrak otpjevale.
Milslim da sam Daddy G-a čuo samo na jednoj stvari, a Horace je razvalio "Girl I love You" koja je jedina na albumu uz "Atlas Air" (nekoć poznata kao "Marekesh") uspjela zarobiti malo parti atmosfere s koncerta.
Ima još par gostiju (Damon Albarn i Guy Garvey), no poanta nije u gostima već u cjelovitom "Heligolandu" kojeg ću sa zadovoljstvom strpat u glazbenu kolekciju, jer je odlična Massive Attack ploča za početak novog desetljeća. Mješavina melakolije, ljubavi, volje, frustracija, prkosa i tjeskobe na koju možete plakat i plesat. Nije loše. Pogotovo ako vam uzor bude 3D koji je na koncertima izgledao kao da će nas sve bacit u voodoo trans. Najbolji čag od Ian Curtisovog stila anarhičnih poluga vam može, al ne mora, bit povod da se uvaljate u ovu detonaciju distopije. Ja priznam da me osvojila onu sekundu kad sam vidio 3D-a kako meša i vrti i gura i leluja. A-leluja! Novi Massive je tu. Isusa još čekamo.