Liz Harris (Grouper) ima pop bend! Zove se Helen i uz nju ga još čine Jed Bindeman (Eternal Tapestry), Scott Simmons i misteriozna Helen koje možda niti ne postoji. Sama informacija da Liz svira i pjeva pop pjesme zvuči toliko problematično da bih prije povjerovao u prvotnu verziju priče po kojoj je Helen trebao biti thrash metal band. Iako je takva odluka više zvučala kao pokretanje projekta iz čiste dokolice, nakon konačnog preslušavanja njihovog prvijenca postaje jasno da ni planirani thrash ni konačni pop nisu smjeli biti shvaćeni doslovno. Nikada ne podcjenjivati nečiju dokolicu? Pogotovo ako ta osoba već neko vrijeme izdaje za Kranky.

Album "The Original Faces" zvuči kao posveta bristolskom nineties eksperimentalnom bendu Flying Saucer Attack (nedavno objavljen povratnički album "Instrumentals 2015" za Domino Records) i albumu "Psychocandy" od The Jesus and Mary Chain ili kao da Slowdiwe, Ride ili My Bloody Valentine puštate u dnevnoj sobi, a vi ih slušate iz špajze koja gleda na gradilište. Ili, da budemo malo aktualniji, kao da s hodnika zgrade imate priliku slušati podrumske probe u kojoj se izmjenjuju Angel Olsen i Katie Crutchfield (Waxahatchee) i njihovi prateći bendovi.

Onaj je pop deformiran i uništen ehom i prigušenim distorzija. "The Original Faces" je sačinjen od gomile jednostavnih i namjernih manipulacija, od nesavršenih hitova koji na kraju na savršen način opisuju stvarno stanje umova njihovih kreatora. Vrlo vjerojatno namjerno tempiran upravo pred sam kraj ljeta, ovaj album donosi zvuk koji istovremeno dočarava zasićenost ljetom i nostalgiju za tek minulim sretnijim danima iza nas. Kao što to ponekad zna biti slučaj kod Groupera i ovdje vrijedi pravilo u kojem se jednostavna pjesma isprepliće s vlastitom sjenom, onom koja se opire pravilima predodređene forme, koja u pozadini daje kompletniju sliku onoga što autori stvarno osjećaju.

Ponekad je za iskrenost potrebna manipulacija. Kao da su veselje i slatka melankolija iz ovih refrena kratkoga vijeka, osjećaji koje je potrebno zaštititi šumom, maglom i greškama. Toliko su krhki da bi ih bilo kakvo preslikavanje u normalnu pop formu pretvorio u neistinu ili čistu zabludu.

Teško mi je vjerovati da bih došao do ovog albuma da na njemu nije involvirana Liz Harris, ali baš zbog nje Helen zvuči prepoznatljivo. Baš kao pop bend u kojemu svira i pjeva Liz Harris.