(Mole se svi putnici da vežu pojaseve ili da, ako su tu samo zbog glazbe, preskoče na dio teksta ispod improviziranog Zagorova uzvika.)

 

Ah, ta Skandinavija. Uvijek kad jedan prosječan 'Rvat pomisli na nju, a u ovom slučaju bilo bi točnije reći 'jedna jadna Dalmatinac', na pamet mu padne vrhunsko socijalno osiguranje koje ti omogućuje Dom i džeparac bez previše truda, zatim hladnoća kao prirodna protuteža tom kontekstu društvenog blagostanja te pomalo pomaknuti ljudi koji vikendom najviše vole ležati naroljani po cestama u stalnoj potrazi za razlogom da ne počine samoubojstvo.

Međutim, čak i ta Skandinavija ima luđe od najluđih. Norvežani. Možda se ne mogu mjeriti po doprinosima Zapadnoj kulturi sa Šveđanima, ali nisu ni totalni papci poput Danaca koji nas teroriziraju s Van Trierom i Aqua a nacionalni ponos im je Lars Ulrich. Dobrim dijelom to što su se oduprli lošim utjecajima brit kulture mogu zahvaliti i zemljopisnom položaju, teškim uvjetima života koji ne olakšavaju organizirano pranje mozga naroda, ali i činjenici da jednostavno imaju muda napraviti pravi potez.

Zadržao bih se još tren na pop-kulturi regije. Za Dance smo već rekli da su crna ovca skandinavske obitelji, za što je najveći krivac blizina propalog otočnog imperija, čija je kultura zarazila veći dio, standardom i alkoholom, omekšanog naroda. Šveđani su, pak, neka sredina između ratničke povijesti i liberalne današnjice, u stanju barem izbacivati kvalitetnu pop kulturu - bilo kroz glazbu, film, pa čak i sport.

Evo, osim vječnog Bergmana, nedavno smo dobili i jedan od originalnijih filmova zadnjih godina, "Let The Right One In", a i glazbeno nude izvođače koji se bez problema upisuju u kolektivnu svijest. Svi znamo barem jednu pjesmu zaraznog popa bendova poput ABBA, Roxette ili Cardigans, i svi možemo skinuti kapu pred načinom na koji su The Vines ili The Soundtrack Of Our Lives zajahali trendove. Ne kažem da svi ovi bendovi nešto posebno vrijede, ali svakako su u stanju po svemu se natjecati na globalnom mainstream tržištu.

Norvežani nemaju ni približnu reputaciju u glazbi i filmu. Čak ni u sportu nemaju pravu zvijezdu - osim povremenog atletičara ili skijaša, koga možemo izdvojiti? Mislim, ni u rukometu nikako da se popnu na vrhunsku razinu, a kamoli u nogometu (Švedska je i tu bez premca - dovoljna je već sama činjenica da su nam podarili jednog Henrika Larssona ili Stefana Edberga, a gdje bi završili da počnem nabrajati hokejaše?). Opet, ono što Norvežani imaju je apsolutna neovisnost kao rezultat skladnog rada srca, mozga i duha.

I po tome šišaju sve. Eto Šveđanima sve medalje i uspjesi njihovih bendova, mi imamo neovisnu ekonomiju, genijalan model države koja upravlja svojim resursima poput kakve korporacije, bez potrebe da plaća istima za obavljanje usluga koje može sama odraditi. Nafta, energija, banke, telekomunikacije i većina industrije pod kontrolom je države, da ne govorimo da je po pitanju prehrambene industrije i poljoprivrede zadnja riječ uvijek njihova, a ne nekakvih ljudi u crnom.

Stoga, drugi put kada sretnete Norvežanina, dobro se zagledajte u to egzotično biće koje je valjda posljednje na planeti Zemlji koje je stvarno pripadnik jedne nacije. Jer, sve što mi imamo od naše pripadnosti nečemu takvome, su obična mrtva slova na papiru, odnosno raznim iskaznicama i putovnicama. Počastite ga pivom, čestitajte mu na članstvu u Izabranom Narodu i onda odite negdje plakati zbog činjenice da su naši lideri odlučili kako je Honduras bolji ideal za postavljanje temelja države.

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

Ako stignete, možete s čovjekom popričati i malo o glazbi. Doduše, ako niste ludi za otkačenim jazzom, Griegom ili death metalom, vaš razgovor će trajati kraće od karijere pobjednika "Hrvatska Traži Zvijezdu", ali možda se, ako ste oboje fanatici rock'n'rolla, složite oko teze da su Motorpsycho totalne legende.

Bend iz Trondheima na sceni je već preko 20 godina, za vrijeme kojih su snimili 14 regularnih albuma, te hrpu manjih projekata od kojih treba izdvojiti EP iz "In The Fishtank" serije - taman nakon Sonic Youth, a prije Black Heart Procession. Međutim, od kompletnog njihovog studijskog rada, puno važnijim se pokazalo neprestano sviranje po svim mogućim ljetnim festivalima te stalne turneje koje su im, osim u Skandinaviji, donijele odanu publiku i u ostalim dijelovima Europe, posebice Italiji, gdje njihov psihodelični pristup hard-rocku ima ogroman utjecaj.

"Heavy Metal Fruit" donosi još jednu dozu istoga zvuka, iako sam naslov daje naslutiti kako su ovaj put odustali od većih fuzija s jazzom i indie rockom te su se odlučili vratiti korijenima. Osnova nove ploče su riffovi stari četrdesetak godina u rasponu od hard rocka Sabbatha i Zeppelina, bijelog bluesa Creama i proga Crimsona. Taj okvir popunjavaju psihodeličnim trenutcima u kojima ima pastoralne akustike i flauta, jammova te, prije svega, vokala koji stvar razvlače od Beach Boys harmonija do Mastodon dramatike.

U osnovi, ova ploča je kompilacija trenutaka koji su se dogodili negdje drugdje, što Motorpsycho čini izvrsnim zanatskim bendom koji je definitivno veće zadovoljstvo slušati uživo. Međutim, ne bi bilo pošteno ne naglasiti kako iz svog ovog kupusa bend izvlači odlične pjesme, koje, iako uglavnom traju po desetak minuta, ni trenutka nisu dosadne.

Počevši od uvodne "Starhammer", koja iz tišine prelazi u moderni QOTSA radijski hit, uz neizbježnu pilanu u sredini, pa preko druge stvari, miksajući sličan stoner rock ritam sa najgorim Queen vokalnim uletima, space-rock jammom ala Dead i blesavom klavirskom pratnjom. Treća, pak, donosi hrpu harmonija smiksanih jednih preko druge, završavajući u free jazz stampedu, nakon čega imamo baladu u dobrom, starom hard-rock duhu kakve se ne bi posramili ni Kansas.

Završnica pripada klasičnom psych-rock tutnjanju kroz devet minuta predzadnje pjesme, koja skače iz hair metal trenutaka u klasični rock kao da je to najlakša stvar na svijetu te dvadesetominutne "Gullibles Travails", koja uspijeva kroz svoje četiri stavke još jednom prezentirati sve što smo do tog trenutka imali čuti - masni riff, vokalne harme, solaže od kojih boli glava, beskrajne jammove, te sve začiniti jebenim orkestracijama na samom kraju kako bi tema dobila još progresivniji, ali i emotivniji dojam.

U tome i je tajna ovog benda. Naime, iako je ovo putovanje kroz povijest glazbe (i to, uglavnom, one koju mnogi smatraju smećem), često na granici smisla, činjenica je kako ni jednoga trenutka ne prelazi u pompoznost ili preseravanje. A ne prelazi zato što ova ekipa stvarno voli to što radi te nema potrebe ikome išta dokazivati. U ovo, što god to bilo, nije uloženo samo znanje i talent kako bi se proveo u djelo nekakav master plan, već ogromna količina emocija kako bi se - izrazilo. I tako već dva desetljeća.

Uostalom, uvjerite se sami. Bilo na nekom od festivala ovo ljeto ili, pak, slušanjem ovog ili nekog od ranijih albuma. Samo bez predrasuda i bez multitaskinga. Kad sjedneš slušati ovakvo voće, onda ga slušaj, a nemoj još u isto vrijeme drkuljiti na pet strana kao pravi homo suckyiens. Opusti se i uživaj, budi Norvežanin bar na sat vremena.

myspace.com/motorpsychopage

motorpsycho.fix.no