Hanggai He Who Travels Far World Connection 2010.
Ovo je drugi album za ovaj mongolski bend koji djeluje iz Kine, a koji je ovog ljeta nastupio u Zagrebu. Tada sam još uvijek živio dosta južnije od 'metropole', ali je bolja polovica bila na koncertu koji ju je toliko oduševio da je kupila "Introducing" (prvi album), ali i zapamtila dovoljan broj melodija da bi ih bila u stanju interpretirati. Doduše, ne baš na tečnom mongolskom, ali zar je to bitno. Radi te činjenice mi je bilo malo čudno, a malo i smiješno kada sam prvi put slušao "He Who Travels Far" s kojeg su mi neke pjesme već bile poznate.
Kada smo na pot listi pisali o Huun Huur Tu, objasnili smo što je to throat singing pa nema potrebe za ponavljanjem gradiva. Tek treba spomenuti kako Hanggai od svih tehnika tog pjevanja najčešće koristi 'whistling', možda i najimpresivniju. U recenziji za Huun Huur Tu pisali smo i o tradicionalnim tuva/mongolskim instrumentima, a za Hanggai je specifično što uz tobshuur (dvožična lutnja) i morin khuur (čelo čiji vrat ima oblik konjske glave i koji je mongolski glazbeni simbol) u bendu imaju i banjo, električne gitare, bas i bubnjeve. U stvari, Ilchi, osnivač ovog benda početkom svoje glazbene karijere svirao je u mnogim pekinškim punk bendovima, a svi članovi grupe Hanggai ne skrivaju veliki utjecaj zapadnjačke glazbe na njihov stil. Zbog toga ih neki glazbeni mediji iz SAD-a i Britanije nazivaju punk-folk bendom, ali mislim da je takva sintagma ipak pretjerana. Možda Hanggai glazbi i životu pristupaju punkerski, ali na ovom albumu se to ne čuje pretjerano.
"He Who Travels Far" lijep je vodič kroz mongolsku glazbu. Throat singing, tradicionalni instrumenti koji su lijepo uklopljeni u cijelu priču te boja pjesama koja nas vodi kroz mongolske pejzaže nešto su što vas stvarno osvaja. (Guglavši prilikom pisanja recenzije za Huun Huur Tu naučio sam kako se mongolske pjesme uglavnom vežu uz prirodu, odnosno pjeva se prirodi, u prirodi i našoj povezanosti s prirodom. Naziv Hanggai veže se uz idealiziran prirodni pejzaž, a stvarno je nevjerojatno koliko sva ta povezanost i energija izbijaju iz ovih pjesama)
Za razliku od Huun Huur Tu (jebiga, ne mogu ne spominjati ih ovoliko), pjesme koje Hanggai izvode na trenutke su puno veselijeg, življeg karaktera. "Zhan Dan" vas doslovno poziva na ples, uz "Yuan Ding Cap" ćete lagano cupkati, a "Drinking Song" zvuče kao da je Shane MacGowan odjednom naučio mongolski i preveo najpijanije škotske poskočice. Uostalom, pjesma se tako i zove.
Ipak, mističnost šamanskog naslijeđa jasno se čuje tijekom albuma. Otvarajuća "Gobi Road" odmah kreće u tom smjeru, "Cha Har" nastavlja, a "Borulai's Lullaby" je stvarno predivna laganica.
Posebnu kategoriju ipak zauzimaju pjesme koje su se 'pjevale' u obitavalištu i prije izlaska albuma. "Xig Xile" ima stvarno lijepi napjev na laganu melodiju koja se pred kraj možda malo nepotrebno ubrzava, a "Mountain Top" je pravi hitić, pjesma koja vas svojom energijom diže i pokazuje Hanggai u punoj snazi. U ovoj pjesmi kao da je sublimiran cijeli bend. Sve je tu - od throat singinga i tradicionalnih vokala, pamtljivih napjeva do odlično uklopljenog 'rockerskog' (gitara/bas/bubanj) dijela. Uz to, pjesma je odlično i producirana gdje se napokon spominjemo i Ken Stringfellowa. Naime, upravo je on producirao ovaj album, a kako je on došao do njih ili kako su oni došli do njega nije mi se dalo istraživati. Tek treba spomenuti kako je Ken odradio jedan sasvim pristojan posao. Zapravo, bolje bi bilo reći da je napravio odličan posao. Doduše, nije mu bilo ni teško jer su Hanggai stvarno dobar bend koji lako može probiti barijere world music scene. "He Who Travels Far" nije težak album, može ga se slušati bez da će vas netko optužiti da ga gnjavite glazbenim odabirom, a opet nije napravljen tako da bi uništi mongolsko glazbeno naslijeđe. Koje mi, uz afričko i skandinavsko, lagano postaje najdraže.
