Znao je genijalni Roberto Benigni o čemu priča kada je svoje životno djelo nazvao "La vita è bella". Jer, ima li ijedna rečenica koja može bolje opisati ovo što se događa u prva dva mjeseca ove godine? Nakon što smo lani jedva imali desetak ploča vrijednih učestalije vrtnje (možda i manje ako u posebnu skupinu uračunamo remek-djelo Manic Street Preachersa koje je svijet za sebe i koje te je strah slušati od bojazni da mu se nešto dogodi), niti šezdeset dana nove glazbene sezone donijelo nam je minimalno toliko novih sjajnih albuma.

Da stvar bude još zanimljivija, ti albumi dolaze sa strana s kojih ih najmanje očekuješ. Pustimo Radiohead koji slobodno može promijeniti ime u Radiohejduk - snime bezveznu ploču bez imalo inspiracije i to izazove gomilu ljudi na kontemplaciju o bitku kao da smo u najmanju ruku pronašli crni monolit zabijen u dvorištu.

Tako jedni pale baklje i troše dane pjevajući u slavu nečega što ne postoji, jer ispod njih na terenu je isti onaj trećeligaš kojega malo dalje, preko obližnjeg brda, gleda 14 ljudi i dvije koze (bez pastira da pazi na njih, da napomenem, jer nitko ne želi da se bavi tim časnim zanimanjem) i koji nije pobijedio u važnoj utakmici valjda 30 godina, a drugi troše vrijeme i sive ćelije ne bi li stavili u kontekst nekakvih gurua i učitelja nekoga i nešto što ne zaslužuje pažnju jer se radi o bendu koji snima lošu glazbu. Doduše, radi to nešto kraće od Hajduka, ali štogod. (Ajde, "In Rainbows" nije zvučao loše, ali sa 100 milijuna u džepu i pravim studijom i Mate i Hobiti bi zvučali dobro).

'Kuiš, brale, niiisan da novon albunu Rejdiajduka 8 nego 7.9 zato šta je ka ono dosadan i bezvezan, ali opet nemoš dat samo 7 jel je to institucija, 'eli. Pa ono, niti je 7, niti je 8, kuiš, nego ka nešto između.'

Osobno sam čekao novi album Low Anthem da bude jedan od začina zime, kad ono - dosada totalna. Momci i cura napravili super album prije par godina, zatim se zatvorili u neku štalu i snimili nekakve Cohenovske šapate kako bi dokazali da su totalno cool (s tim da Cohenu smrtnu dosadu mogu oprostiti zato što je jednom nogom u grobu, a i Kanađanin je). I jesu cool, samo nemojte očekivati da ću ih slušati, dijelom i zato što stvarno ne čujem ništa osim šuma čak i kada pojačam zvuk na maksimum. Tu je negdje možda jedna pjesma, ovo ostalo je prenemaganje modernih umjetnika-instalatora, majstora koncepta i dosjetke.

Pa evo, kad ste već toliko cool i snimate albume u štali i izgledate kao pastiri iako vam roditelji vjerovatno imaju nekoliko somova dolara mjesečno, moj savjet vam je da spojite ugodno s korisnim i dođete u Hrvatsku. Za vas tu ima posla, a već vidim i naslov u ovim našim tiskovinama što se imaju obraza nazivati novinama - 'Američki san zamijenili Rvackin'.

Sad će netko reći kako sam ja jedan običan konj, da je to glazba koju treba sjesti i slušati, nešto što nije namjenjeno instant zadovoljstvu. Jebiga, ali instant zadovoljstva su sve što mi preostaje - za koji dan ulazim u četvrto desetljeće života, a način na koji su se Celticsi odrekli Perkinsa samo me još jednom podsjetio da su riječi poput odanosti, vjernosti, poštovanja i povjerenja upravo to, samo prazne riječi.

I tako čekam Low Anthem, a dočekam Hayesa Carlla, iako sam od dotičnoga skoro digao ruke prije nekoliko godina. Čovjek se pojavio na sceni još 2002. sa zanimljivim prvijencem "Flowers & Liquor", da bi već sljedećim albumom skočio iz ranga opskurnog Austinskog trubadura u prve redove americane. Njegov drugi album "Little Rock" bio je valjda prvi country album koji sam doslovno naučio napamet, fasciniran Carllovom sposobnošću da ubode fantastičnu pjesmu, od sjajnih melodija do vrhunskih tekstova koje netko s tada tek 28 godina na leđima po nikakvoj logici ne bi trebao biti u stanju napisati.

Genijalnost te ploče nije prošla nezapaženo i Carll je ubrzo potpisao s velikim izdavačem, ali, usprkos tri godine rada na njemu, novi materijal ovaj put nije zvučao ni upola moćno. I dalje je tu bio njegov prepoznatljivi glas, bliži Bobu Dylanu nego tipičnim dubokim i muževnim country vokalima, i dalje je osnova njegove americane bio tvrdi teksaški country miksan s folkom, bluesom i svim mogućim tradicionalnim žanrovima, i dalje je tu bilo dovoljno žestine da se u startu zaustave priče o eventualnom omekšavanju kako bi se privuklo i publiku skloniju dijabetesu.

Problem je jednostavno bio u pjesmama. Carll kao da je na brzinu sklepao album bez pamtljivih melodija, ali i bez tekstova koji bi se izdigli iznad prosjeka, tekstova lišenih onog njegovog sirovog humora, zarazne opuštenosti i sposobnosti da opjeva fragmente života i prije svega ljudskih odnosa. Ukratko, u pitanju je bio tek dobar žanrovski album koji je jedino opravdanje svoje osrednjosti nalazio u tome što se u tim skokovima s jednog mjesta na hranidbenom lancu (imaš dnevni posao, a život singer/songwritera ti je strast) na drugo (postaješ profi izvođač i to ti je primarni način na koji sutra osiguravaš prihod obitelji) mnogi pogube. Srećom, Hayesovo lutanje nije dugo trajalo.

Jer umjesto još jednog generičkog country-rock albuma, ovaj put majstor je opet upotrijebio sav svoj šarm, um, srce i dušu kako bi nam isporučio gomilu dobrih pjesama nakon kojih se osjećamo kao bolje osobe, a ne samo kao odani navijači.

Iako album otvara s naoko dvije klasične honky-tonk veselice, poanta je u tome što na njima Hayes zvuči samouvjerenije nego ikada, a da ne govorim o tome da su tekstovi jednostavno fenomenalni. Kada u uvodnoj "Stomp & Holler" u maniri Dylana iz doba "Subterranean Homesick Bluesa" uzvikne

'I'm like James Brown, only white & taller'

postaje jasno da je ovaj put njeno veličanstvo pjesma ovaj put odnijela pobjedu. Bend rastura, Hayes uživa, zvuk je sjajan, a sve skupa nadilazi okvire žanra.

Nakon spomenute, nešto sporije, razbibrige "Hand Out Here", stiže stvar "Chances Are", vrhunska country balada koja bi Willieu Nelsonu kupila još četiri autobusa i tri plantaže kanabisa. "Grand Parade" je novi rasni komad americane, a nakon uvoda posvećenog ljubavnim temama kreću priče o društvu. "KMAG YOYO" govori o mladom vojniku u Afganistanu, ali za razliku od klasične priče kakvu bi očekivali i koja uglavnom uključuje zbunjenog mladića koji riskira glavu a da ni sam ne zna zašto dok ga doma sa suzama u očima čeka zgodna plavuša, Carll stvar okreće u smjeru sebične generacije bez ikakvih vrijednosti koja odlazak u vojsku shvaća tek kao priliku da se okoristi pritom se uopće ne osjećajući žrtvom (sam naslov je akronim za 'kiss my ass guys, you're on your own').

"Another Like You" vrhunski je duet s izvjesnom pjevačicom Carry Ann Hearst koji još jednom izvrće pravila u Dylanovoj tradiciji, s tekstom punim ironije i britkog prepucavanja na glazbu kao stvorenu za vjenčanja i puštanje na radio stanicama negdje na Jugu. "The Letter" i "Bye Bye Baby" dvije su sjajne priče kakvih se ne bi posramio ni Townes Van Zandt, ljepše skoro od ičega što je napisao na "Little Rocku", a nakon ovih introspektivnih trenutaka na red dolaze dvije nešto lakše i hitoidnije stvari koje jednostavno zvuče odlično čak i ako niste fan countrya i njegovih motiva.

Dapače, kada se nakon sjajne "The Lovin Cup" u naoko nemaštovitoj "Bottle In My Hand" s Hayesom u razgovoru nađu Todd Snider i Corb Lund, dva majstora žanra, čovjek shvati da ove brže stvari nisu ničim inferiorne onim emotivnijim, već da i u njima na svoj način Carll provlači svoju poruku o tome da je razmišljati o životu gubljenje vremena koje se može puno bolje utrošiti tako da ga se jednostavno živi. Može i s bocom u ruci.

Završnica s dvije sjajne Van Zandtovske balade samo potvrđuje tu visoku razinu materijala. "Grateful For Christmas" je remek-djelo koje u manje od 4 minute uspijeva nasmijati i rasplakati, skočiti s najbanalnijih aspekata života do onih najznačajnijih, a završna "Hide Me" dolazi kao svojevrsni manifest čovjeka koji se oprašta s prošlosti, ne očekuje ništa od budućnosti i odlučuje samo trajati u sadašnjem trenutku, opjevana snagom i uvjerenjem nekoga tko se čini kao najmudriji čovjek na svijetu, a ne tek mladić koji je jedva dohvatio Isusove godine.

Ako je s prva tri albuma i bilo sumnje oko toga, danas je posve jasno - Carll je legitimni nasljednik velikog Townesa, dakle netko tko je u stanju inteligencijom i srcem nadići žanr u kojem djeluje i postati jednostavno vrhunski autor. Obzirom da Steve Earle ionako više vremena provodi snimajući TV serije i da zadnje albume doslovno odrađuje, konkurencije za mjesto najvećeg kroničara one prave američke duše praktički i nema.

Potentan, pametan, duhovit, zanimljiv, ali i zreliji nego ikad, Carll je danas na vrhu svijeta. Ili barem žanra, ako je tako nešto uopće važno. Jer, čak i u trenutcima kada se čini da stil vlada, svakome s dva uha i želeom između njih jasno je da su emocije glavne. To njegovo balansiranje na pola puta između pjesničke mašte i tvrde stvarnosti, humanizma i realizma, najveća je kvaliteta ovog materijala, jer mu uspijeva izvući ono najbolje od oba svijeta. Ili koliko god već da ih ima.

Kao i Charles Bradley, Carll nam je podario album bez slabog trenutka, pravo remek-djelo glazbe. Isto kao i Bradley, podsjetio nas je da nije uopće bitno što je soul, a što country, da li je nešto indie ili mainstream. Iako za razliku od Bradleyeve glasine Carll svojim njonjavim glasom više iritira, obojica uspijevaju još jednom dokazati da su strast i iskrenost u umjetnosti nenadjebivi i da su granice nebitne.

Ionako se nalaze samo u glavi, zar ne.

'E, a š'a onda s Radiohejdukom, priznaj da mogu snimit dobar albun'

http://www.myspace.com/hayescarll