Prije nego počnem osvrt na novi album Gaslight Anthema, predlažem zabavnu igru. Dok preslušavate album, imate veoma jednostavan zadatak. Svaki put kada Brian Fallon spomene radio morate popiti jedan shooter. Osoba koja ostane na nogama do kraja albuma može biti ponosna na sebe, ali se također treba i zapitati kako li je njen/njegov alkoholizam tako brzo napredovao.

Šalu na stranu, četvrti album mladih rokera iz New Jerseya, savezne države iz koje su izašli velikani svih mogućih žanrova od Bon Jovija do Lifetimea, donosi par bitnih izmjena i otkrića. "Handwritten" je prvi album izdan u suradnji s Mercury Records, koja je dio Universal Music grupacije. Bendovi koji su svoje znanje tesali po malim klubovima, bili dio nezavisne scene i pozornicu dijelili s ljudima koji su veoma jasno izražavali negativan stav o velikim izdavačkim kućama, u načelu izgube dio obožavatelja kada se odluče za skok na major label. Ipak, zanimljiva je reakcija zajednice i poznavatelja muzike koji su s prihvaćanjem i veseljem dočekali takvu odluku Gaslighta.

Ako samo pogledamo uzore Gaslight Anthema možemo primijetiti da to nije uobičajena praksa. Jedan Jawbreaker, nedovoljno cijenjena perjanica emo glazbe dok je emo još bio više od ispeglane kose i uskih traperica, raspao se odmah nakon takvog prijelaza. Against Me!, koji valjda postaje zaštitni znak svega čega se dotaknem, proživio je valjda najgoru odmazdu obožavatelja uopće. Takvih primjera ima u svim žanrovima glazbe, da sada ne dosađujem pretjeranim nabrajanjem. Jednostavno rečeno, Gaslight Anthem je uvijek bio siguran i bezopasan bend. Sviraju muziku koja nikada neće prouzročiti bijesne ispade zabrinutih majka iz predgrađa ili vjerski progon dežurnih dušobrižnika. Ne smatram da je to nužno loše, ali kada te počnu uspoređivati sa Nickelbackom, možda je vrijeme da preispitaš neke stvari.

Prelazak u višu ligu donio je i svoje prednosti. Bend nikada nije zvučao kvalitetnije, ispoliranije i usviranije. Producent Brendan O'Brien obavio je vrhunski posao, bez da je puno utjecao na stil i pristup benda.

Prve dvije pjesme,"45" i "Handwritten", daju naslutiti da se bend vraća korijenima i energičnijim pjesama u odnosu na prošli album "American Slang". Tematski su pjesme veoma slične, obje se vrte oko ljubavi, muzike i života. No, nakon tog veoma solidnog početka problem dolazi do izražaja - album je zapravo EP od pet izvanrednih pjesama zapakiranih u izdanje od 11 pjesama gdje ostale pjesme služe za popunjavanje prostora. Dok je još "Here Comes Your Man" zanimljiva balada koja nudi predah nakon energičnog početka, sve ostalo do "Howl" je samo ponavljanje već viđenog i zapravo dosadno.

"Howl" tu dosadu potpuno razbija. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, ali ja i dalje smatram da je upravo "Sink or Swim", prvi njihov album, najbolje što su oni snimili. Bolji i od sada već mitskog "59 Sound". Upravo "Howl" najviše podsjeća na te ranije dane, kada su svirali punim srcem i željom da sve izbace iz sebe. Tekst se također razlikuje od ostatka materijala. Ovisno o tumačenju, riječ je ili o još samo jednoj pjesmi o djevojci ili o tome kako smo svi izgubili onaj osjećaj čuđenja koji smo imali dok smo bili djeca.

"Biloxi Parish" s druge strane predstavlja najbolju sporu pjesmu koju je bend ikad napisao. Jedina zamjerka koju joj mogu pronaći je u tome što se nalazi pri kraju albuma te se prije nje već moglo čuti par pjesama na istu foru, ali lošije kvalitete. Do kraja albuma vrijedi još spomenuti jedino "Mae". Gaslight Anthem su uvijek imali dara za napisati pjesmu koja liječi ljubavne rane. "Blue Jeans & White T-Shirts" i "Here´s Looking at You, Kid" su u prošlosti već uspjele pogoditi u srž problema i dotaknuti najgore anti-romantičare. Iako "Mae" nije u rangu spomenutih pjesma, prokleto je blizu.

Možda ovaj osvrt djeluje kao da je riječ o lošem albumu, ali daleko od toga. Bez obzira na neke slabije trenutke, ovo je nadprosječan album, ali je daleko od albuma koji bi trebao spasiti rock and roll. Kako su Gaslight Anthem po mnogima nešto najbolje što se dogodilo muzici u zadnjih par godina, izgleda da je upravo njima dodjeljana ta zadaća. Problem je u tome što rock ne treba spašavati. Samo zato što su ljudi lijeni malo kopati po novitetima i što su opsjednuti novim ultra mega deluxe live reizdanjem Led Zepellina koje sadrži uvojak kose Jimmy Pagea, ne čini Gaslight Anthem jedinim što trenutačno valja.