Za početak moram reći da sam malo zaljubljena u Andrew Birda. Malo kao: velika je sreća što živim u Hrvatskoj pa ne mogu ostaviti sve i otići ga pratiti po svijetu ne bih li mu krpala čarape i maramicom brisala znoj sa čela. Ne dogodi se često da nađete glazbenika ili bend koje možete slušati uvijek i koji ima pjesmu za svaku situaciju, raspoloženje, melankolično snatrenje ili manično skakanje po ulici jer je, eto, baš bio dobar dan. Kao i svaki pravi opsesivni zaljubljenik u glazbu, ja ih imam nekoliko, a proteklih mjeseci upravo Andrija najviše živi u mojim slušalicama. Moram priznati da mi je "Break It Yourself", album koji je izdao ranije ove godine, izazvao najviše muke. Nekako znaš da bi taj album morao voljeti, a prolazi pored tebe. Da prolazi pored mene… imala sam u par navrata poriv izvući ga za uši jer je album takav da ti jednostavno ne dopušta da ga odmah doživiš. Sve je na mjestu: pjesme su popične (jel to, do vraga, uopće riječ?), ali onaj emocionalni udar koji mi njegova glazba obično izazove ovaj je put izostao. Ali s obzirom da sam, kao što rekoh u prvoj rečenici, manijakalno opsjednuta Birdom i njegovom glazbom, luđački sam slušala baš "Break It Yourself" ne bih li shvatila što je on tu upakirao. A onda mi se album nekako i otvorio u ušima i sve je sjelo na svoje mjesto.

Zašto pišem o "Break It Yourself"? Zato što je "Hands of Glory", posljednji Birdov album (Mini album? EP? Kolekcija pjesama?) nekako nastao kao zrcalna slika prethodnika. I sve što je na "Break It Yourself" upeglano i klasično – onako, da nam Andrija pokaže što sve može s violinom – na "Hands of Glory" je pojednostavljeno, down to earth. Na prvu je "Hands of Glory" country album – to je ta prepoznatljiva country violina uz tipično zategnuto pjevanje, a obradio je Andrew i "If I needed you" Townes Van Zandta. Pa ipak, ne mogu se natjerati da ga čujem kao country album. Više mi se čini kao da je Andrew svoju melankoliju i posvađanost sa svijetom ovaj put odlučio odjenuti u jednu onako zgođušnu haljinu country seljanke. Eto, tek tako, jer on i to može.

I od početne – "Three White Horses" – koja zvuči kao da ju je izvukao s odjavne špice nekog filma u kojem dobri kauboj smrtno ranjen odjaše u sumrak – pa sve do završne, elaborirane "Beyond the Valley of Three White Horses", Bird ne odstupa od zadane mu estetike. To je dobar country i… Osobno, magija albuma je u tom i. Nisam sigurna što je to i. Na trenutke mi se čini da je riječ o vrhunskom konceptu (posebno s obzirom da "Beyond the Valley..." zvuči kao što si zamišljam da bi neki od slavnih rekvijema zvučao da ga netko danas piše… ma doslovno ga slušaš i vidiš neku filmsku scenu umiranja i opraštanja sa svijetom) na temu smrti, ponekad samo kao još jednoj Birdovoj igri mogućnostima, često kao drugačije tematiziranje izoliranosti i usamljenosti, a ponekad eto, kao mamac za nešto što tek sprema – s obzirom na navalu kreativnosti, lako moguće vrlo uskoro.

S obzirom na to da stvarno jesam Birdov fan i da si, ovisno o raspoloženju, različito miksam playliste od sastojaka s različitih albuma, meni je ovo album kategorije svakako slušaj. Možda ne kao cjelina jer kao cjelina ostaje nekako nedorečeno visjeti u zraku, ali svakako daje dovoljno dragulja da mu se čovjek opetovano vraća. A kad ga slušam u kombinaciji s "Break It Yourself" – što je otprilike preporučeni recept ako nekog zanima – ima čudnovatu sposobnost izvući iz mene moje strahove, egzistencijalne i one druge, a bome i sve potisnute tuge i melankolije. I dođe mi, baš mi dođe, da kažem jebi se, svijete, ukradem prvog konja i nestanem u pravcu Karpata ili tako nekog romantično zamišljenog mjesta.

andrewbird.net