Marc Byrd i Andrew Thompson stvaraju glazbenu podlogu za savršeni unutarnji svijet, onaj u kojemu jednostavno neutraliziramo neuroze i vješto idealiziramo vlastitu egzistenciju kojoj onda dajemo viši smisao, onaj svijet koji baš i ne mora imati prevelike veze sa onim stvarnim, ali je neophodan za normalno funkcioniranje istoga. Tokom desetogodišnje karijere njihov je bend Hammock prepoznala šira post-rock publika i njihov je naizgled jednostavan koncept ambijentalnijeg pristupa podžanru postao prigodan za razne interpretacije i primjene. Mogli bismo im prigovarati na prvoloptaškom iznuđivanju melankolije i manipulativnim ambijentalnim podlogama koje prvenstveno koristimo za opuštanje i neaktivno slušanje, ali na kraju sve ovisi tko s kime manipulira – slušatelj s glazbom, glazba s njime ili se nalaze na pola puta, na mjestu gdje slušatelj postaje svjestan da nespontano prepuštanje ugodnim stanjima ne mora za cilj uvijek imati samo kratkoročno ignoriranje problema i svakodnevnog stresa. Byrd i Thompson vam to zasigurno neće zamjeriti, ali s Hammockom vrijedi otići nešto dublje, u glazbenom i u osobnom smislu. No, kao što sam u tekstu za njihov prošlogodišnji album "Oblivion Hymns" zaključio da je uz njega teško obuzdati želju za stanjem u kojemu je sve bolje, ljepše i normalnije (čitaj: nestvarno) nakon aktivnog preslušavanja njihovog novog materijala postaje mi gotovo bespredmetno tražiti to dublje značenje i priliku za njegovu alternativnu primjenu. Štoviše, izdanje ima svoj jasan i praktičan zadatak.

"The Sleepover Series, Volume Two" se ne računa kao redovan album, odnosno radi se o nastavku priče koju su Byrd i Thompson započeli 2006. s eksperimentalnim projektom koji se zvukom više referirao na ambijentalne albume Briana Enoa, a manje na light post-rockerske usporede po kojima ih poznaje nešto šira publika. Sve bi trebalo biti jasno iz samog naslova serije, a temelj projekta je bila Byrdova potraga za glazbenim lijekom koji bi mu pomogao kod boljeg hrvanja s nesanicom, depresijom i duboko ukorijenjenim nemirom. "The Sleepover Series" bi prvenstveno trebao poslužiti kao praktična podloga za ugodno i svjesno stremljene ka snu, kao zvučna manipulacija u kojoj nas maze beskonačni ambijentalni prijelazi i umiruje dobroćudna i jedva čujna bijela buka kojoj je cilj istisnuti šum nepopustljivih i nekontroliranih misli. Praktički nemamo vremena za dublju analizu dok slušamo "No Trace No Shadow" koja nas postepeno vodi s ruba nedostižnog sna prema polaganom propadanju u spasonosno i čvrsto spavanje. Polusatna "The Lonely Now" praktički spava umjesto nas, tjerajući nas da se kroz slijed hipnagogičkih trzaja doslovno prepustimo živom blatu vlastitog kreveta.

Svejedno vjerujem da je najveći izazov ovakav album slušati relativno miran i naspavan, nešto za što ja baš i nisam imao priliku. Siguran sam da njegovi učinci ne staju u onom trenutku kada se osjećamo naspavano i odmorno te da je upravo to stanje ono u kojemu se s ovom glazbom sljubljujemo na još ispravniji način, kada nam napokon postaje jasno koliku količinu stresa možemo ili jednostavno ne možemo izbjeći. A još sam sigurniji da ova glazba djeluje bolje od bilo koje droge kada ju kombiniramo s ugodnim umorom nakon neke sportske aktivnosti ili na kaju uspješnog dana.