Naziv s kojim se predstavlja ovaj nashvilleski dvojac je više nego prigodan. Štoviše, negdje sam pročitao da za Hammock znaju reći: Barry White of ambient music. Što ne znači da ćete njihovo posljednje izdanje lako pronaći na prvoj bolje opremljenoj benzinskoj pumi pod New Age sekcijom, već da je "Oblivion Hymns" još jedan u nizu brojnih i redovnih albuma na kojemu nam Marc Byrd i Andrew Thompson ponovo serviraju soundtrack za lakše manipuliranje raznoraznim neurozama. No, iako ove bestežinske "himne" nemaju milosti prema depresivnim emocionalnim stanjima, čini mi se da još bolje funkcioniraju u rijetkim trenucima kada (skoro) sve ima smisla.

Svašta oprečno mi pada na pamet: Kao podloga za prvi sunčani dan nakon tjedan dana kiše ili za dugo očekivani neverin nakon tjedan dana canìcole. Za one trenutke kada na povratku s dužeg putovanja svi prijatelji spavaju, a vi ih s osmijehom na licu promatrate prepuni zahvalnosti. Za potpomognuto uspavljivanje, ali još bolje uz polagano buđenje. Uz nemilosrdno šibanje endorfina. Uz pisanje metal recenzija. Uz čitanje. Za ušutkavanje žamora u glavi. Za Shavasanu… Na kraju krajeva: Više stargaze nego shoegaze.

Kao Eluvium feat. Explosions in the Sky (doduše, ta kombinacija je već najavljena za ovu godinu). Malo Arvo Pärt, malo Max Richter, malo više Ryuichi Sakamoto i Christopher Willits. Oni koji prate obavezno će spomenuti i Stars Of The Lid.

"Oblivion Hymns" manipulira i pomaže u manipulaciji. On radi za vas čak i kada vi to ne želite, čak i kada mu se odupirete. Teško je obuzdati želju za stanjem u kojemu je sve bolje, ljepše i normalnije.

*** *** ***

Ponekada mi se teško oduprijeti fotografiranju zalaska sunca bez obzira što se u tim trenucima uvijek sjetim profesora i filmofila Krešimira Mikića koji se hvatao za glavu i proklinjao što prije pregledavanja studenskih amaterskih fotografija nije popio aspirin. Ako me berete.

(I hvala kolegi Mučnjaku koji uvijek zna prepoznati laku metu.)