Užasne li abominacije! Pazite ovo: Bend svira kombinaciju progresivnog, doom, thrash i folk metala, a sve to zajedno još zvuči kao najbolje što smo od kraja sedamdesetih i osamdesetih do danas dobivali od novog vala britanskog heavy metala i teatralnih speed metalaca. Zvuči bezobrazno nemoguće, tj. ako i je moguće mora da se radi o najljigavijem metal kolažu ikada snimljenom.

Ali samo malo! Što sam li ono slušao prije nego sam se kroz metal počeo švercati slušajući samo najrazvikanije predstavnike iz post-metala i novog (shoegaze, ambientalnog, bla truč..) black metala? Pa načelno, u pojedinačnom pakiranju, sve gore navedeno. Jasno je da me radoznalost uvijek gura u zanimljive i sumnjive izlete, ali uvijek me kopka i pitanje – što me to vuče natrag? Osim grižnje savjeti zbog generalnog napuštanja metal voda, u većini slučajeva se radi o nostalgiji koja dolazi u kratkotrajnim intervalima i uglavnom završava zdravorazumskim ispucavanjem uz kultne i najbolje epizode iz metal prošlosti. Nakon toga vrlo brzo uslijedi izlazak iz opsesivnog stanja povećane zanimacije za novim materijalima nekadašnjih heroja koji se još uvijek nisu predali. Bilo bi bezobrazno reći da sam neke stvari prerastao, ali ima i u tome nešto istine. Uglavnom, da ne duljim s dubiozama, desilo se da navlakušu iz prvog odlomka nisam mogao ignorirati, a to se prvenstveno desilo jer su se recenzije za posljednji album benda Hammers of Misfortune počele pojavljivati na raznoraznim glazbenim portalima na kojima od mogućih 25 objavljenih tekstova tjedno tek dva ili tri budu posvećena metal izdanjima. Osim toga, uz podžanrovski megamiks, te su navlakuše u većini slučajeva redale imena koja su mi prije 15 godina bila više nego napeta: Judas Priest, Iron Maiden, Dream Theater… I naravno ona koja sam kao klinac ignorirao, a danas bi neke od njihovih albuma rado ubacio u obaveznu lektiru: Thin Lizzy, Rush, Queen…

Uglavnom, ne samo da se nije radilo o navlakuši, nego sam nakon par slušanja zaključio da Hammers of Misfortune uopće ne igraju direktno na retro shemu i samim time ne golicaju nostalgiju. U čemu je onda fora? Pa u biti je sve gore navedeno moguće ako metal virtuoznost nije samo dokazivanje vještine, ako se ne robuje produkcijskim metal klišejima i, najvažnije, ako iza teatralnosti i patosa stoje stvarne emotivne priče, a ne samo epsko prepričavanje. Iako su na prijašnjim izdanjima Hammers of Misfortune praktički doktorirali konceptualno slaganje albuma i tako ga pretvorili u svojevrstan modus operandi, novi "17th Street" prebacuje konceptualnost s općenitog na osobno. Ovoga puta iz priča o sudbinama poznanika i prijatelja iz njihovog San Francisca isijavaju osobne drame i nezadovoljstvo tekstopisca i gitarista Johna Cobbetta.

Za svoj eklektičan zvuku mogu zahvaliti Cobbettovom stažu u black metal bendu Ludicra i heavy metal bendu Slough Feg, ali i nesretnoj činjenici da se postava Hammersa konstantno mijenja. No, iako su za "17th Street" regrutirani novi pjevač Joe Hutton i nova gitaristica/vokalistica Leila Abdul-Rauf, čini se da takvi drastični potezi nisu ništa na što se malobrojni obožavatelji ovog benda već nisu naviknuli. Štoviše, novi album im je najotvorenije izdanje do sada, ono koje im donosi pozitivne, ali i nekompromitirajuće recenzije na mainstream i indie stranica. Pjesme su isprepletene konstantnim nizanjem catchy riffova, solažama, velikim pred refrenima i glavnim refrenima većima od života.

Početak "317" nevjerojatno podsjeća na uvodnu "A Fortune in Lies" s albuma  "When Dream and Day Unite", prvijenca Dream Theatera iz '89. Razlika je u tome što HoM progresivnom metalu dodaju doom štih koji plastičnim sinfo zvukovima daje dodatnu težinu i žilavost. "The Grain" sa svojim lako pamtljivim refrenom istovremeno kombinira zvuk zlatnih dana američkog heavy metal benda Savatage, Maidene sa "Somewere in Time" albuma i Queensrÿche prog pop sa sredine devedesetih. Nakon što nas "Staring (The 31st Floor)" nakratko vrati u jeziviji doomerski Black Sabbath groove slijedi poletna "The Day the City Died" koja se nameće kao Thin Lizzy i Queen dizalica, najemotivnija pjesma s albuma koja govori o frendovima koji su bili prisiljeni napustiti San Francisco zato što je grad postao preskup za lokalne umjetnike. "Summer Tears" zvuči kao Queen balada ili nešto što bi zbog svoje teatralnosti moglo biti uklopljeno u neku rock operu ala "Gubec beg".

HoM su sa male talijanske kuće Cruz del Sur najprije preselili na Profound Lore pa sada s friškim materijalom na Metal Blade Records (Amon Amarth, Behemoth, King Diamond…) što za sobom svakako donosi veća očekivanja. Pitanje je samo kako će šira publika, a poglavito ona metal,  prihvatiti ovu kombinaciju raznih vintage metala, kontradiktornosti koje uz organsku svirku nadilaze predvidljive klišeje pojedinačnih podžanrova. Uklonite li pokoju predrasudu ove bi pjesme mogle biti prohodnije od nekih zbog kojih ste kao klinac prečesto svirali air gitaru. No možda nije fer da se u ovu avanturu upuštate s krivim namjerama obzirom da se John Cobbett sa svojim pričama uopće ne obraća klincima.

www.metalblade.com/hammersofmisfortune