We have no future plans whatsoever. I’d call it a pretty extreme hiatus – tako je krajem studenog prošle godine Peter Bauer basist The Walkmena ukratko objasnio privremeno ili možda čak stalno obustavljanje aktivnosti njegove družine. Iako me vijest o razlazu jednog od dražih bendova dočekala pomalo nepripremljenog, lagao bih kada bih rekao da sam bio razočaran ili ljut. The Walkmen su nas na to nesvjesno pripremali nekoliko posljednjih godina. Već su se na predzadnjem albumu "Lisbon" (2010.) postepeno počeli pozdravljati s mladenačkim snovima i gubitništvom koje su postepeno nadomjestili obiteljskim obavezama. Na kraju je posljednji "Heaven" (2012.) bio idealan album za rastanak, najljepša moguća posveta njihovom velikom prijateljstvu, ali i očinstvu koje ih je raspršilo po drugim gradovima, daleko od New Yorka i njihove zajedničke garaže. Trebali smo znati da se bliži kraj: Don't leave me / Oh you're my best friend / All of my life / You've always been. Kraj kao povod za neke nove početke.

Tako sada imamo situaciju u kojoj skoro pa simultano izlaze tri albuma pojedinih članova benda. Peter Bauer izdaje prvijenac "Liberation!", Walter Martin je snimio album pjesama za djecu ("We're All Young Together"), a pjevač Hamilton Leithauser izbacuje "Black Hours".

Iako je jedan od glavnih razloga prestanka aktivnosti The Walkmena bila činjenica da članovi benda više ne žive u istom gradu, Leithauser izborom nove prateće ekipe i suradnika dokazuje da takvi i slični problemi neće biti krucijalni kada je u pitanju početak njegove nove glazbene veze. Okupila se i ekipa iz grada, ali za "Black Hours" nije bio dovoljan samo New York. Prepoznatljivi zvuk gitare tek umirovljenog benda donosi Paul Maroon, a od znamenitih sugrađana tu su Rostam Batmanglij (Vampire Weekend) i Amber Coffman (Dirty Projectors). Ostatak čine Morgan Henderson (Fleet Foxes), Richard Swift (The Shins) i Hugh McIntosh iz Leithauserovog prvog benda The Recoys, a priča se da ih je u live postavi još barem toliko.

Leithauser je u više navrata naglasio da "Black Hours" donosi novi zvuk, ali ubrzo nakon prvog preslušavanja postaje jasno da bi se barem polovica novih pjesama mogla naći na bilo kojem od posljednja tri albuma njegovog bivšeg benda. Razlikuju su one na kojima do izražaja dolazi njegova fascinacija Frankom Sinatrom, poglavito njegovim albumima "In The September Of My Years" i "In The Wee Small Hours" koje navodi kao glavnu inspiraciju kod skladanja novog materijala. S jedne strane imamo pjesme na kojima do izražaja dolaze orkestracije ("5 AM", "The Silent Orchestra" i "St Mary's County"), neočekivano ushićenje ("Alexandra") i marimba ("11 O'Clock Friday Night"), a s druge su klasične walkmenovske rock izvedbe ("I Don't Need Anyone", "I Retired", "Bless Your Heart", "The Smallest Splinter") na kojima novi elementi ostaju u drugom planu. "Self Pity" čak podsjeća na melankolične meditacije s albuma "You & Me". No, u kojem god smjeru krenuo prateći bend, Leithauser ih sve skupa majstorski lijepi i vodi svojim moćnim i predivnim vokalom.

"Black Hours" sa sobom donosi zvukove i mirise početka ljeta, one koji vas pozivaju na piće s najboljim prijateljima, ali i one zbog kojih ćete pripiti nastaviti piti čak i kada ostanete sami iščekujući kraj ionako kratke ljetne noći.

Obožavatelji Walkmena biti će više nego zadovoljni. Možda čak i pomalo zbunjeni obzirom na sličnost njegovog novog matarijala s onime bivšeg benda.