Nakrcan mirijadom pokretnih slika upotpunjenih glazbenom podlogom, život je doista k'o film. Upravo kao u dobrom filmu, glazba najbolje zvuči dok se protagonisti kreću. Distinkcija između slušanja glazbe u sigurnom kutku neosvijetljene sobe i slušanja glazbe prilikom oniričnih šetnji ulicama Mostara – bilo kojeg grada koji poznajemo k'o vlastiti džep - velika je poput beskonačnog jaza između onoga što jesmo i onoga što želimo biti. Ben Sollee, tvorac harmoničnih instrumentalnih tonova koji vode ljubav sa njegovim glasovnim emitiranjem melankolije, jedan je od sinova pokreta koji stvaraju glazbu stvorenu za cestu. Hodali mi njome te opipavali puls polumrtvih jesenjskih ulica, ili mirisali razasuto lišće, ili se vozili istom u automobilu čeznutljivo promatrajući duhove dana nekadašnjih, najbolje ju percipiramo u pokretu. Inovativan čelist, zaposjednut karizmom kantautorskih prethodnika, čiji je cilj bio rušiti barijere ukalupljenih žanrova, Sollee je tijekom svoje samostalne karijere inkorporirao pregršt različitih stilističkih utjecaja [bluegrass, folk] te time stvorio autentičan zvuk, zarazivši ga dječje naivnim te osvježavajuće prizemnim tekstovima koji izvlače smiješak na lice.

"Half Made Man" deset je novih storija o Solleeovoj glazbenoj načitanosti koju iskazuje začuđujuće nekurčevito, što ga, zapravo, čini nemogućim za ne voljeti, čak i ako je nekomu njegov kastrirani vokal iritantan, a teme koje kolaju njegovim mislima prozaične poput uma prosječnog nogometaša HNL-a. Prva skladba s albuma, "Whole Lot to Give", podsjetnik je na najbolje trenutke neprežaljenog slavuja Jeffa Buckleya, tj. na njegovu himnu "The Last Goodbye", posvetu svim dugačkim pozdravima od prvih ljubavi. Sollee ne posjeduje istu razoružavajuću bol, ali pokriće za nastanak skladbe može se pronaći u smirenom prisjećanju prošlosti i, cijenim, prekršenih obećanja. ["Don't you remember the voice you used when you spoke those precious things?"]. Osnovna premisa najnovijeg albuma zbori o izgubljenom čovjeku koji se još uvijek traži; u nepreglednom nizu ideologija, društvu prijatelja ili zagrljaju žena, sasvim je svejedno. Da bi, pak, čovjek napravio nešto na pravi način, mora se pouzdati u samog sebe. Tim se bavi "DIY" ["If you want something done right/you got to do what you say"], skladba čije se melodije, k'o slatkiša u šupljini zuba, ne možeš riješiti.

Poput svakog kantautora koji drži do sebe, Sollee neopterećeno barata vlastitim emocijama. Spora, nježna balada "Roam In The Dark", hibrid ištekanih Stonesa i vokala na tragu, ne izmišljam!, Paola Nutinija, progovara o razumljivom zaboravu s kojim se autor pomirio ["And it's nice to be known and to know/But it's a natural thing to be forgotten"], diskretna "The Pursuit of Happiness" poseže za uzusima pripovjedačkog južnjačkog rocka ["Well, I came back home/My family was waiting for me/I looked into my sons eyes/And they were wild as the sea"], a završna "Some Lovin'", bit će, moli samo malo ljubavi za zeca ["When you'd figure it out/Bring some lovin' back to me"]. Zvuci polovičnog čovjeka Bena Solleeja nisu poletni k'o materijal s ranijih albuma. Nedostaje mu pokoji brži broj, tek toliko da digne adrenalin, ali je konačan rezultat jedan od smirenijih alt-folk albuma godine. Stvoren za besciljno bauljanje gradom te pametno plasiran u jesen, kad je sve, čini se, usporeno i uspavano, ironije lišeno.

bensollee.com