Debitantski album “Pneuma” grčke trojke Hail Spirit Noir iz 2012. jedan je od najboljih avangardno-psihodeličnih black metal albuma posljednjih godina. Pravo malo remek-djelo. Pa ipak, kako bi Hail Spirit Noir mogli prozvati lučonošama avangardnog blacka trebao nam je barem još jedan dobar album.

“Oi Magoi” ta očekivanja u potpunosti ispunjava. Riječ je o vrijednom nasljedniku spomenute “Pneume”. Jedino što nije baš riječ o blacku. Naime, “Oi Magoi” još je više okrenut drugim žanrovima i avangardnijem zvuku, a manje metalu pa ispada da je prilično neprecizno gurati Hail Spirit Noir u taj koš. Glazba koju sviraju ima više veze s progresivnim rockom, heavy progom, okultnim doom rockom i psihodelijom nego blackom. Uostalom, sam bend svoj stil naziva psychoprog blackom. Od onog “pravog” blacka ostaju nam samo povremeni growlani vokali, brzinski istrzani riffovi i specifična atmosferičnost satkana od mračnih misli i zlih namjera. Ponekad se lako razmetati epitetima o revolucionarnosti neke glazbe, ali uistinu fascinira činjenica da danas, kad je s blackom isprobano i izmiješano sve i svašta, od shoegazea do popa, jedan bend uspijeva zvučati jedinstveno poput Hail Spirit Noira. Jer oni vas vode na bizarno psihodelično putovanje te vas pritom vozaju lijevo-desno, iz stila u stil. Svaka se pjesma sastoji od nekoliko međusobno vrlo različitih dijelova pa bi vam se, u slučaju napikavanja, moglo u jednom trenu učiniti da slušate King Crimson, u drugom Sigh (na koje me atmosferom i eksperimentalnošću često podsjećaju) ili pak Pink Floyd.  U svemu naravno ima podosta fiju-momenata, počevši od toga da album donosi niz za metal neobičnih instrumenata poput ksilofona ili mellotrona, uvrnuto harmoniziranje mellotrona i gitara… trip out, dude! Neki dijelovi pak kao da su izvučeni s Ajattarina albuma akustičnoga black metala (“Noitumaa”). No ne brinite, ne brinite, album zvuči puno koherentnije nego što bi se moglo iščitati iz opisa takvog bućkuriša stilova. Jest da zvuči kao noćna mora svih trve fanova, fanova klasičnog i progresivnog rocka, fanova blacka, slučajnih prolaznika… ali to je nadasve pozitivno! Istina je i da ta skladateljska eklektičnost koja Hail Spirit Noir čini tako zanimljivima može odavati lažni dojam nefokusiranosti te bi vam se moglo učiniti da je album sastavljen od nasumično nabacanih stilova. Svi ti različiti utjecaji i promjene u pjesmama mogli bi vas i naživcirati. Primjerice, čujete neki genijalni riff koji biste htjeli slušati još neko vrijeme, a on naglo iščezne i pretvori se u neko glazbeno-duhovno mantranjem. To je istovremeno i plus i minus ovog albuma, ovisno o tome kakvog ste raspoloženja i kako na to gledate.

Što se sviračkih, tekstopisačkih i produkcijskih aspekata tiče, većinom sve štima i to “sve” je dobro međusobno uklopljeno. U odličnoj svirci svih članova posebno se ističu atipične bubnjarske fraze, vrlo ugodno pjevanje (i čisti vokali i growl) te gitarističke dionice koje uključuju pristupe od tremola pa do melodičnih solaža koje kao da svira Mark Knopfler. Upravo gitarističke dionice velikim dijelom diktiraju pamtljivost i melodičnost ove glazbe. Nadalje, tekstovi, za razliku od glazbe, nisu baš posebni. Tematski je riječ o simpatično-okultnim tekstovima, sejtn-ovo, sejtn-ono, satiri i orgije, ali nasreću nemate dojam da sve to preozbiljno shvaćaju. Valjda. Svejedno djeluju okultnije i uvjerljivije od, recimo, Ghost B.C.. Riječ je o onoj vrsti okultizma koji podsjeća na “Rosemaryno dijete”, nije uobičajeno brutalan i nabrijan kao u izvornom blacku nego šašav i veseo, gotovo ritualistički, s tamom koja se nazire u obrisima i sjenama. Konačno, niti produkcijski album nije podbacio. Zvuk na albumu ima onu toplinu koju furaju Opeth na “Heritageu”, svi su instrumenti prilično dobro zastupljeni u miksu i uglavnom nemate osjećaj da nešto fali. Kada sve to spojite, zaključite da je “Oi Magoi” zbilja album bez većih mana. Pjesama ima sedam, a njihovo se trajanje, kako i priliči, kreće oko uobičajeno progerskih sedam minuta. Riječ je o strukturno vrlo složenim pjesmama kojima ta složenost uglavnom ne odmaže i ne utječe na njihovu probavljivost. Neke pjesme poput “Satan Is Time” i prelako ulaze u uho pa se možda uhvatite u njenom pjevušenju na radnom mjestu. Iako niti jedna pjesma značajno ne odudara kvalitetom (ni u negativnom ni u pozitivnom smislu), nekako su najupadljivije “Hunters”, “Demon for a Day” i “Satyrikos Orgios” na kojima se svi elementi na kojima ustraju Hail Spirit Noir najbolje sljubljuju.

Kao što sam rekao na početku, “Oi Magoi” potvrđuje status Hail Spirit Noira kao jednog od uzbudljivijih predstavnika avangardnog nazovi-black metala. Kome se svidio njihov prvi album svidjet će se i ovaj, a svima ostalima upućujem toplu preporuku za preslušavanje oba albuma. Hail!