Bishop Allen Grr... Dead Oceans 2009.
Kada smo Leo i ja prije koji tjedan na kavi razgovarali o mogućnosti da nešto napišem za po tlistu pitao me što bih recenzirao. Nove Islandse ili ovogodišnji Bishop Allen, rekao sam. Pitao me kakvi su mi albumi, a ja sam rekao da su oba okej, ali da bi bili puno bolji da nije bilo ranijih albuma tih bendova.
Uslijedila je tada kraća rasprava, koja se zbog objektivnih okolnosti (prisutnost drugih ljudi bez sluha za glazbene ili 'glazbene' rasprave, okruženje u kojemu zaposlenici HRT-a besramno ljušte pive u podne, blaga hunjavica i svjesnost da nemamo dovoljno vremena za iole konstruktivniji razgovor) nije uspjela razviti u obimu koji takva tema zaslužuje, u kojoj me pokušao uvjeriti da pokušam albume gledati kao izdvojene cjeline u svemiru, bez obzira na ono što je bilo prije njih. Nisam mu tada uspio objasniti svoju 'kontekst je sve' filozofiju, nisam niti pokušao, jednostavno nije bila prikladna situacija, nije bio prikladan kontekst.
Da, meni je kontekst vrlo važan. Recimo to ovako. Sredina je svibnja mjeseca, lijepo je i toplo i šećete botaničkim vrtom. Uz sve što cvate, vrišti bojom i miriše nećete niti primijetiti gomilu tratinčica koje vam se motaju pod nogama. Onda zamislite da ste u Sahari, u bilo koje doba godine. Oko vas je pijesak, pijesak, samo pijesak i još malo pijeska. I onda odjednom ugledate tratinčicu. Raste iz pijeska. Svjetsko čudo, vadite fotić, pričate prijateljima, razmišljate kako ste blagoslovljeni što ste takvo što doživjeli.
Tako je i s albumima. Neki su tratinčice u Sahari, a drugi tratinčice u botaničkom vrtu. Ima i onih koji su obične hrđave limenke bačene na tratinu, ali na njih ionako ne vrijedi trošiti riječi.
Treći album Bishop Allena dolazi nakon prvog ("Charm School") koji je bio solidan i simpatično razbarušen i drugog ("Broken Strings") koji je ponudio barem devet potencijalnih hitova u dvanaest pjesama, ali je uspio zadržati neku nepretencioznu, i još važnije, neusiljenu notu. Treći album Bishop Allena dolazi i nakon izvrsnog koncerta u Ksetu nakon kojeg su ih mnogi proglašavali malim Okkervil River mada se meni ta usporedba uvijek činila opako prenategnutom. Treći album Bishop Allena dolazi nakon što su jednu pjesmu ("Clic, Click, Click") prodali za reklamu za fotoaparate i to za lijepe novce te si tako osigurali mirnu budućnost, bez razmišljanja o neplaćenim režijama. Treći album Bihop Allena dolazi u godini u kojoj je izišlo nekoliko prekrasnih pametnih, plesnih i pitkih pop albuma.
To je kontekst.
U tom se kontekstu Bishop Allen iznjedrili "Grr…", album koji bi bio odličan da je mrvicu razbarušeniji i da se ne osjeti kako se silom trudi biti neusiljen. I da se ne osjeti kako glazbu rade zato što znaju da im to dobro ide, a ne iz nekog unutarnjeg imperativa. Ima tu dobrih pjesama, ima ih i nekoliko koji bi vrlo lako mogle postati radijski hitovi, ima i zvonkih gitara, lijepih harmonija, puhača i gudača i zabavnih igra riječima, ali nedostaje duše.
Pametan je to i pitak pop, na momente i plesan, ali ipak nije od one vrste u koju ćete se zaljubiti. Ili ćete se možda i zaljubiti, ali ga zavoljeti sasvim sigurno nećete. Previše je površan.
Tekstovi su pomalo banalni, ali meni se čini da je to svjesna odluka. Uostalom, na prvoj pjesmi s prethodnog albuma rekli su ''And you think I’d understand/That a rock-n-roll band/Doesn’t mean a blessed thing' i time vjerojatno implicirali da su i oni tu samo zbog zabave i gušta, ali su putem zaboravili da su najbolje zabave spontane i da rijetko uspiju kada su dirigirane. "Grr…" podsjeća na svadbu, rođendanski tulum ili proslavu diplome na koji ne idete previše rado, ali se nekako ipak uspijete dobro provesti. Na zabavu na kojoj su svi uštogljeni i lažno nasmiješeni i atmosfera se umjetno pokušava zagrijati, ali vama odjednom postane okej jer ste pronašli nekoga s kime možete ugodno pričati ili vas je odjednom presjekla spoznaja da i otužno može biti dirljivo, ako se promotri iz pravoga kuta.
"Grr…" je album koji bi jako rado bio tratinčica i čak prilično često uspijeva u tome. Njegov je zapravo jedini pravi problem što previše podsjeća na umjetnu biljku i to u sezoni u kojoj se pojavilo puno pravog lijepog, zanimljivog i šarenog cvijeća.
Doduše, meni su umjetne biljke sasvim u redu. I one mogu ukrasiti prostor ako ih postavite na pravo mjesto. Ne mirišu, ali vam pogled na njih može popraviti dan. Samo ih treba smjestiti u pravi kontekst.