Iako je u većini slučajeva teško razumjeti o čemu pjeva, Portlanđanka Liz Harris (aka Grouper) vas svojim glazbenim meditacijama može dovesti sve do najzabačenijih kutaka intime i podsvijesti, do neosviještenog i nedokučivog.

"The Man Who Died in His Boat" okuplja pjesme koje su snimljene istovremeno kada i one koje su se našle na albumu "Dragging a Dead Dear Up a Hill" iz 2008. U biti se ne radi o pravom novom albumu, ali ju ipak ne možemo optužiti da se na račun odlične prođe prvog dijela materijala ove godine pokušava prošvercati starim numerama. Štoviše, pjesme s "The Man Who Died in His Boat" ni u jednom trenutku ne zvuče kao odbačeni višak namijenjen samo hard core fanovima, već zaokružuju priču na čiji se nastavak iz nepoznatih razloga čekalo malo duže. Uostalom, Liz Harris je u proteklih nekoliko godina bila svestrana i produktivna, što kroz suradnje (Ilyas Ahmed, Lawrence English, Jesy Fortino aka Tiny Vipers) i što objavljujući samostalne albume. Na odličnom duplom "A I A: Dream Loss / Alien Observer" skoro pa potpuno nadilazi folk akustičnu formu koju lakše prepoznajemo na dva već spomenuta albuma, dajući prednost drone i ostalim maglovitim slojevima.

Na "The Man Who Died in His Boat" kombinacija ambijentalne i folk forme isprva zvuči kao koketiranje s tamnom stranom nostalgije, kao čežnja za utješnim osjećajem melankolije koju priziva samo da bi pobjegla od turobnih i bezizlaznih anksioznih napada. Uzmemo li još u obzir da ova anti-kantautorica ima problema s nesanicom, lako bismo mogli dijagnosticirati razloge zbog kojih njezine pjesme zvuče kao teško prohodni lo-fi folk u kojemu je svaka minimalna primjesa bistrine „unakažena“ letargičnim propadanjem kroz slojeve šumova, reverba i pozadinske buke. Zamislite da slušajući/izvodeći neku pjesmu, mino njezine akustične pratnje, simultano u podsvijesti  uglazbljujete sve osjećaje koje ona provocira duboko u vama. Zamislite jednostavnu pjesmu koja je isprepletena s paralelnom verzijom te iste pjesme, onom koja se opire pravilima predodređene forme – paralelni soundtrack vašem doživljaju primarne pjesme.

I just felt like I was made wrong, and was overflowing with this caustic mixture of self pity and self loathing. I thought I’d been abandoned by the world, though it was really me wanting to abandon myself and projecting it on other people. I didn’t understand the nature of the problem or that it was mine to solve.

No, zašto bi sve bilo tako crno. I zar su uvijek u pitanju samo bedovi? Možda sam površan, ali "The Man Who Died in His Boat", kao i prijašnji albumi, meni dopušta potpuno opuštanje koja ne srlja uvijek u idealizaciju prošlosti i u mračne podrume duše. Lagao bih kada bi rekao da je Grouper skoro uvijek dobra prilika za detaljno seciranje i arhiviranje strke u glavi. Bilo bi to prejednostavno. Ipak, teško je ne prepustiti se u čudesnim moćima blaženstva i ekstremne emocionalnosti koji nam kroz svoje mračne kompozicije servira Liz Harris. Tamo negdje između jave i sna, letargičnog folka i ambijentalnog plutanja, dronea i šuma tišine.

Kao fatamorgana. Ili paralelna stvarnost. Ako ništa drugo.

kranky.net/artists/grouper