Već drugi put zaredom Liz Harris aka Grouper predstavlja pjesme koje su neko vrijeme bile na čekanju. Baš kao što je bio i slučaj s prošlogodišnjim "The Man Who Died in His Boat" kojeg je snimila 2008. u paketu s "Dragging a Dead Deer Up a Hill" koji je onda i izdala, materijal s tek izdanog albuma "Ruins" zabilježen je 2011. za vrijeme njezinog boravka u Aljezuru u Portugalu gdje je desetak dana boravila u sklopu umjetničke rezidencije koju joj je omogućila galerija Zé dos Bois.

Sama priznaje da snimljeni materijal prije konačnog objavljivanja nije puštala ni prijateljima, a razlog tome se čini više nego jasan – Liz nikada do sada svoju intimu nije izlagala ovako neposredno i ogoljeno kao na "Ruins". Jednom kada se našla daleko od kuće i plaža u Aljezuru, moguće je da su joj pjesme snimljene tamo zbog svoje jednostavne izvedbe zvučale preintimno i pomalo banalno. Koristeći se samo klavirom, glasom, šumom tišine i pozadinskim zvukovima iz njezinog privremenom doma u Portugalu Liz je pomoću prijenosnog snimača uspjela vjerodostojno dokumentirati stanje spasonosne izolacije, osjećaja koji u ovom slučaju ne stremi velikim neostvarivim idejama, spoznajama i samozavaravanju već je spoj potištenosti i ugodne katarze koja dolazi kao nagradna nakon iskrene inventure izmučenog duha.

Iako je zvuk njezinih albuma skoro uvijek do sada koncipiran na suživotu maglovite/šumovite podloge i jedva čujnog pjevanja, koje bi se izoliranjem u nekim slučajevima moglo ogoliti do prepoznatljive lo-fi folk forme, Liz i na ovom (drugačijem) albumu ostaje prepoznatljiva – 100% Grouper. Ili kako je to sama objasnila u nedavnom intervjuu za FACT Magazine: “I write a song about feeling isolated. Listeners know the song is about their mother dying, the birth of their child, the way their last relationship ended. All these things and more. An open door.”

Posljednja jedanaestominutna "Made of Air" ne uklapa se u koncept materijala snimljenog u Portugalu i podsjeća na duge meditativne kompozicije s duplog albuma "A I A: Dream Loss / Alien Observer". Snimila ju je davne 2004. i jasno je da je njezina dužina bila više nego potrebna da "Ruins" postane punokrvan album, ali zbog toga joj nikako ne možemo zamjeriti jer "Made of Air" diskretno zaokružuje priču kojoj treba dodatnih desetak minuta završne kontemplacije.

Možda razrušeno više nikada neće biti obnovljeno, ali ponekad je potrebno naći vrijeme i mjesto (ali i glazbu!) kako bi to osvijestili, a još je bolje kada kao Liz Harris krhotine iz svakodnevnih neizbježnih ruševina možemo pretvorili u besmrtni glazbeni suvenir i krenuti dalje.