Koliko god mi bendovi poput Battles i Grizzly Bear postaju dio svakodnevnice u periodima kada imaju nove albume, još uvijek mi je čudno povezivati ih s izdavačkom kućom na koju će me uvijek prije asocirati imena poput Boards of Canada, Autechre, Flying Lotus i gomila drugih bendova, projekata i izvođača elektronskog i sličnog porijekla. No, iako je žanrovska raznolikost malo kada zamarala i manje zahtjevna žedna uha, veći dio materijala s novog albuma multi-instrumentalista Nicka Talbot, petog po redu pod pseudonimom Gravenhurst, nije glazba koju uglavnom očekujemo s igrališta Warp Recordsa. Što svakako izaziva dodatni interes i potrebu za čitanje između redaka.

Talbot još uvijek svoj zvuk koncipira na način da se oslanja na shoegaze i dream pop korijene što postaje jasno nakon prvih par pjesama s novog "The Ghost In Daylight". Ubrzo ćete dešifrirati tu neočekivanu kombinaciju My Bloody Valentinea, Nicka Drakea i Simona & Garfunkela ili još preciznije – onu koja ponovo povezuje Slowdive i Mojave 3 sa solo karijerom njihovog Neila Halsteada na čije samostalne radove Talbotova posljednja Gravenhurst avantura najviše podsjeća. Neki čak spominju Red House Painteres, ali dovoljno je poslušati ono što je Halstead sporadično objavljivao od 2002. do nedavnog "Palindrome Hunches" (Brushfire 2012.). Pogotovo kada je u pitanju akustična gitara.

S druge strane upotreba melotrona, optigana, sintesajzera i raznih loopova donosi i lagani dašak njemačke indietronice, a Talbot uz to kao veliku inspiraciju za album navodi Briana Enoa što se svakako može čuti u ambijentalnoj minijaturi "Carousel" i osmominutnoj "Islands" koja zvuči kao digitalizirani shoegaze ili neka light/demetalizirana verzija onoga što Justin Broadrick snima pod imenom Jesu.

Bez obzira na žanrovske skokove, cijeli materijal je vješto obložen i zaokružen atmosferom sive boje. Iako se to može smatrati vrlinom, s druge strane imamo manji problem s ravnim i jednoličnim albumom koji zahtjeva posebno raspoloženje i odgovarajuće vremenske uvjete. Album će zasigurno bolje pasati na neki sivi i jednoličan dan, tražeći od vas ne samo minimum koncentracije, nego i potpunu posvećenost uklanjanju tupila zdravorazumskim promišljenijem.  

Nakon razočarenja i duge strepnje uvijek paše nostalgija, ali Talbot ovaj materijal nikako nije namijenio za nostalgične zablude i bijeg u prošlost iz koje nam se budućnost čini nevina i puna nade. Rezignirane ispovijesti s "The Ghost In Daylight" su pomalo depresivne, ali pogodne za preispitivanje i osvještavanje osobnih sranja. Uz pažljivo konzumiranje posljednjeg Gravenhursta monotono sivilo kišnog dana može dobiti i nešto sitno srebrnog sjaja.

gravenhurstmusic.com