Početkom devedesetih lik poput Marka Arma nije mogao ni u najgoroj noćnoj mori nabasati na glazbenu scenu kakvu danas ima Seattle. Doduše, on kao da je već onda bio otporan na grunge kalvariju koja se, nakon razilaženja njegovog benda Green River, (de)formirala u nešto što ni on sam nije mogao predvidjeti. Dok su bivši članovi tog benda, Jeff Ament i Stone Gossard, započinjali bendove poput Mother Love Bone, Temple of the Dog i Pearl Jam, dok su ikone grungea odlazile u vječna lovišta, i dok su musavi klinci odugovlačili s post grunge imitacijama i ljigavim deformacijama iznošenog hypea, Mark je ponosno šljakao na margini. Iako njegovi Mudhoney još uvijek snimaju dobre albume, danas je njegovo radno mjesto skladište Sub Popa od kuda svaki dan šalje vinile bendova poput Grand Archives, Fleet Foxes, Band of Horses i sl. nekim novim indie klincima. Iako postoji švedski dokumentarni prilog u kojem tu informaciju možete provjeriti, teško je zamisliti tog pionira scene s kraja osamdesetih kako se mirne duše nosi s novim bendovima čiji članovi inspiraciju nalaze u kolekciji vinila vlastitih roditelja. Mislim, boli Marka briga, ali to je neka druga priča...

Glazbeni kritičari su toj maloj i bezopasnoj sceni čak dali podžanrovsku odrednicu koja više zvuči kao sprdnja - beard rock i hill pop. Osim što ti novi klinci neće pokoriti svijet kao što je to uspjelo grungerima, ova je scena dugo vremena bila nevidljiva baš kao i njezin prvi bend, okupljen još davne 1995. Sramežljiva egzistencija sadcore kolektiva Carissa's Wierd već je par godinama pod mikroskopom s obzirom da je bend glavna matica nakon čijeg raspada naša priča postaje zanimljivija (čak se šuška da bi Sub Pop mogao reizdati CW diskografiju).

Ponovimo ukratko sve još jednom: Nakon raspada benda Mat Brooke i Ben Bridwell osnovali su Band of Horses kojeg ubrzo nakon snimanja uspješnog prvijenca "Everything All the Time" napušta Mat koji je ubrzo pokrenuo Grand Archives. Jenn Ghetto je neko vrijeme izdavala pod imenom S, a Sera Cahoone snimila je dva vrlo dobra noir americana albuma. Uh, nešto mi je sigurno promaklo...

Band of Horses su zbog reverba i Benovog falseta odmah zapeli za uho prosječnom My Morning Jacket obožavatelju, a sigurno je bilo i onih koji su povukli paralelu s eteričnim trenucima Sunny Day Real Estate. Nakon primamljivih usporedba krenuli su i hvalospjevi koji su band brzinski katapultirali na turneju od koje je odmah odustao Mat. Svoju je odluku onda opravdavao brigom za bar Redwood koji nije želio napustiti i koji je u to vrijeme postao okupljalište novonastale scene. Nedugo nakon te odluke postalo je jasno u čemu je bio pravi problem. Matu je trebao vlastiti band, skupina ljudi koja će živjeti na relaciji piva u Redwoodu – prostorija za probe. Napokon, njegova potreba za vlastitim kreativnim poligonom presudna je za postojanje benda iz ove recenzije. Priznao je da nije mogao biti samo prateći glas i gitara u bendu koji je preko noći postao ozbiljan posao. Zato su njegovi Grand Archives u rekordnom roku za Sub Pop izdali album koji nije digao prašinu kao "Everything All the Time" BoH-a, ali se zato na duge staze pokazao kako jedan od najljepših pop americana albuma 2008.

Band of Horses su nakon uspjeha prvog albuma postali relativno popularan bend, njihov se novi album iščekuje i od njih se nakon dva identična albuma očekuje promjena i iznenađenje. Grand Archives su s druge strane bend bez velikih očekivanja koji stvara kako bi njegovi članovi zadovoljavali vlastite egzistencijalne potrebe. Oni nemaju mota za visine, ali zato se majstorski snalaze unutar svojih granica. Nisu ni neki skromni likovi, već kuže da nisu toliko bitni. U Zagrebu su prije ljeta na binu išetali potpuno nezainteresirani misleći da će ih dočekati isto tako neraspoložena i neinformirana publika. Dobro, ariji Teatra &TD i publika žedna ovakvih bendova glavni su nositelji atmosfere, ali ne može se zanemariti pjevušenje, urlikanja prije nekih pjesama i uzbuđenje s kojim su prisutni popratili "Silver Among the Gold" s onda nadolazećeg albuma.

Svejedno, za album "Keep In Mind Frankenstein", Mat i ekipa pokušali su zagrabiti malo dublje u dušu. Umjesto lepršavih pop pjesama i slatko-gorkih eteričnih balada snimili su malo mračniji materijal kojemu treba dati nešto više vremena kako bi se pronašao pravi kut slušanja. Naime, ovaj album sadrži deset pjesama i traje nešto više od tridesetak minuta. "Topsy's Revenge" služi kao intro, a već peta po redu "Lazy Bones" služi kao wilcovski intermezzo smišljen od Jim O'Rourke za "Yankee Hotel Foxtrot". Nakon nje odmah ide tugaljiva minijatura "Siren Echo Valley (Part 1)" koja će se u drugom dijelu ponoviti u Burns-Convertino tex-mex stilu. Za kraj ponovo outro minijatura "Willoughby". Hm, već gotovo? Bez brige. Preskočio sam same bisere. "Silver Among the Gold" je hit single s kojime se Grand Archives nikada neće proslaviti, a "Oslo Novelist" premazana lap steelom lepršava je posveta bezopasnoj slatkastoj melankoliji. "Dig That Crazy Grave" je totalna Kalifornija, sunce i bezbrižnost.

Uostalom, kao i na prvijencu, Grand Archives iza jednostavnosti i nenametljivosti svojih pjesama skrivaju vrlo dobar album. Biti će vam sve jasno kada i gore spomenute minijature dobiju logičnu funkciju. A to neće biti teško uz pomoć pratećih teta Ghetto i Cahoone.