Imam dojam da svaki put kad mi netko kaže '..e poslušaj si ovaj bend..odličan indie- pop!' da to neminovno znači da se radi o nekim art-prdež ekipi sa šljokicama i vrckastim vatenim krilima i potpuno novom načinu kukanja o tome kako te djevojka ostavila (možda zato što si joj potrošio svu šminku yo!?). Ako niste shvatili pucam na bendove kao što su Of Montreal; presveti nosioci titule indie popa i neo-psihodelije (op.a. samo zato što si se neukordinirano našminkao i razvlačiš dionice do dosade ne znači da si psihodeličan već dosadan). Čak ni ne mislim da su tooolkooo loši. Al da su braćo i sestro tolko dobri... A uostalom, vaša stvar na šta ćete trošit pare i gurat u uši. 'Ko sam ja da sudim. Ja sam pristalica neo-tolerantizma i mislim da svi imaju pravo meni bit dosadni. No, nisam tu da sebe farbam u ružićasto i stavljam si zekine uši ko gore spomenuta ekipa već da vam se pohvalim da sam našao bend koji je uspio izaći iz ovih okvira bez po' muke. Možda zato što nikada nije ni bio u ovim okvirima, a možda zato što je žanriranje samo novinarska smicalica kako bi se prodalo više ploča, i da se izjednače Portishead i Hooverphonic.

Ja ću sada potkrijepiti ovu teoriju koristeći okvir indie-popa u svrhu skretanja pažnje na bend koji nikada neće biti popularan kol'ko i The Fleet Foxes, a stvarno zaslužuje. Iz jednostavnog razloga što su Matt and Kim uspijeli zadržat svu emotivnost i popičasnost bez da zvuče teatralno i ljigavo. Imaju onaj nož napravljen od lima kojeg često vidimo u američkim zatvorski intoniranim filmovima i s njime vas bockaju dok izljevaju svoju dušu. Duet kojeg sačinjavaju Kim Schafino i Matt Johnson su Ramonesi križani sa Cindy Lauper. Bubnjevi i kile klavijatura su sve što im treba da zvuče soničnije od Arcade Fire i svih onih indie big bandova koji možda i nepostoje al bi mi sad dobro došli za bolju ilustraciju. Možda sam ja samo pristran jer Matt and Kim izgledaju pankerski i kao da za svaki cert krpaju bubnjeve i selotejpiraju kljave. Tu nema 'glamura'.

Moj prvi doticaj sa bendom je bio preko dva spota; prvi za pjesmu s ovog albuma, a drugi za pjesmu "5K" s prvog. Spot za "5K" su odmah zabranili na američkom MTV-ju, jer je navodno prenasilan. Znate što ja mislim da je nasilno? Spot Metallice u kojem se uviđa apsurd ratovanja u Iraku, a na turneji za vrijeme prvog rata tamo su furali naljepnice 'Fuck Iraq!' Bend koji je snimio dokumentarac o tome kako imaju psihijatra za bend kojeg vrlo sudbonosno odjebu na kraju kako bi fanovima (koje su tužili za piratstvo) dali do znanja da je samo Metallica gazda Metallice. To je nasilno. "5K" je potresan koliko i Peter Jacksonov "Brain Dead". Više hipertrofiran i smiješan nego nasilan. Digresirah...

Za razliku od krvi i sakaćenja na "5K" Matt i Kim su na spotu za "Lesson Learned" pokazali svima da se nemaju čega sramit i da ih za boli za vaše nesigurnosti. S čisto malo nasilja. Ljepota spota u kojem se njih dvoje skinu goli nasred Times Squarea me navela da ga pogledam jedno 12 puta za redom. Ako netko nakon ovog spota kaže da je ovo muzika nema muda pozivam ga da isto proba napravit na Ilici/Stradunu/Prvomajskoj/onojglavnojušibeniku usred bijela dana.

Pjesma "Good Ol' Fashion Nightmare" bi trebala biti krilatica za sve ove užase koji se odigravaju u ime revitalizacije 80tih, inače glazbenog perioda kojeg su svi do nedavno sprdali radi zloupotrebe laka za kose i uništavanje ozona, a sada predmeta idolopoklonstva, jer se nažalost nemogu sjetiti ničeg boljeg. Malo grozno. Retroizam je degenerativna bolest, samo da se zna.

Ploča počinje sa "Daylight" i tko god da si ovo pusti kad se ustane ujutro brijem da će dobit isti onaj polet i optimističnu perspektivu koja se meni dogodi kad čujem "Sugarcube" od Yo La Tengo. "Cutdown" nastavlja i diže temperaturu i podebljava tempo s malo pljeskanja. Isto se čuje i na "Spare Change" gdje ste na gospel misi o kakvoj prosječni Hrvat može samo sanjat. "Dont Slow Down" nam nakon prve polovine albuma i opet daje vjetar u leđa, dok nas "Turn This Boat Around“ baca u Beirut trans.

Ha! I onda BS 2000 moment na "Cinders". Samo činele i sint. Riječi sasvim suvišne.

"I'll Take Us Home" sa refrenom 'Here we stand with a wolf-like shadow, here we stand in the end. Hey New York is a wolf-like shadow, hey New York our old friend' nas lagano dovodi do kraja albuma i outra. Tako lijepa ako već ne prijeteća posveta gradu u kojem žive. Malo me podsjetilo na LCD Soundsystem i kombinaciju njihovih pjesama "Yr City's a Sucker" i "NY I Love You".

Osim muzike ono što bi vas još moglo privući ovom bendu jest njihov izgled. Oni izgledaju k'o simpa susjedi koji vam kad spreme previše punjenjih lignji pozvone i dofuraju porciju. Ona ekipa koja će obavezno čisćenje snijega ispred zgrade pretvorit u zabavno grudanje. One koje ćete čuti da fućkaju na stubištu. Kim je vrlo slična svojoj imenjakinji iz Breedersa utoliko što nikada ne skida smiješak s lica, al čini to bez foliranja. Žena se jednostavno veseli tome što rade i to se vidi. Matt je mladić koji se diže starijima i sjeti se mami čestitat majčin dan i prevest slijepca preko ceste.

Izuzetno dragi ljudi. I izuzetno dragi bend. Ako vam je više stalo do sadržaja nego pakiranja ovo je za vas. Ako se veselite životu, al' niste naporni u tome ovaj bend je za vas.

Oni su jednostavno Matt and Kim i njihov novi album se zove "Grand". I to vam sve govori. 4 riječi, 100% značenja.

http://www.mattandkimmusic.com
http://www.myspace.com/mattandkim