Pet smo godina čekali da se pojavi "Evo je banja". Prethodni album, "Goribor", po mom je osobnom mišljenju jedan od najboljih albuma objavljen na ovim prostorima ikada (ili barem u zadnjih 20-ak godina za koje se glazbeno razdoblje smatram relevantnim), a šira je javnost tada dobila u uvid St-ov narko trip-hop blues. Tako duboko emotivno razgoljivanje nije se čulo još od prvih albuma Majki, a St-ovi su stihovi praćeni odličnom glazbenom pratnjom predvođenom sjajnim Pityjem. Njegova gitara kao da je prirodni nastavak St-ovih stihova i boje glasa.

"Evo je banja" je puno puta najavljivan i isto toliko odgađan. To nije spriječilo Goribor da pjesme nude na koncertnim nastupima, a ni publika se nije bunila jer se s većinom pjesama mogla upoznati i puno ranije od službenog objavljivanja novog dvostrukog albuma. Gotovo sat i pol se rasporedilo na dva CD-a i 16 pjesama i ta dužina je jedina zamjerka ovom albumu. Naime, bez obzira na to što Goribor sjajno radi to što radi i što je St jedan od dva najbolja pjesnika-glazbenika koji su trenutno prisutni na sceni (drugi je Damir Avdić kao što to već napisah u osvrtu na Goriborov koncert), koncentracija slušatelja ipak malo pada u ovih 90 minuta. No, za razliku od prethodnog albuma, ovdje ipak nisu najubitačnije pjesme smještene na početku, tako da je eventualno uspavljivanje nemoguće. Tek se u, recimo tako, nekoliko navrata dopušta odlazak iz Goribor svijeta i uzimanje predaha.

A što nam je donio ovaj album? Muzički se nije ništa promijenilo - Goribor i dalje pliva na sjajnom Pityjevom bluesu koji je u nekim pjesmama presječen trip-hop podlogama. Idealna podloga za St-ev storytelling, a ovaj karizmatični pjevač nam je još jednom dopustio duboki ulazak u njegov život.

Ovaj put, doduše, Goribor nudi nešto manje pjesama o sjebanom životu, odnosno ne prepričavaju svu svoju povijest stonda kao smo to imali priliku slušati na prethodnom albumu, ali one su i dalje tu i nude konstantu u opusu ove grupe. Više me ne začuđuje lakoća kojom St vadi najtamnije stvari iz svog života i baca ih pred slušatelje, ali me i dalje fascinira način na koji u svega samo par stihova odaje svoje psihičko stanje ("Moje misli" su najbolji primjer). Uz poneku minijaturu ("Kiša" je sjajan primjer St-ovog pjesničkog umijeća, a i slušatelj ima priliku shvatiti kako funkcionira njegov stvaralački um) i poneku budnicu ("Uzalud se budiš" je u manje u šest minuta više toga rekla nego poneki angažirani bendovi na cijelom albumu), najsnažnije pjesme na ovom albumu su one - ljubavne. Ne poznam St-a, ne znam ništa o njegovom osobnom životu, na onih par tračeva se ne želim obazirati, ali pretpostavljam da je ta posljednja ljubavna priča završila prilično tragično, barem sudeći po njegovim stihovima na ovom albumu.

Sve je negdje na početku albuma otvorila "Burle", pjesma koja ne odaje nikakav tragičan kraj. Dapače, u njoj se očituje St-ova zaljubljenost koja početkom drugog CD-a poprima sulude obrise. "Ti i ja (stoner)" je zajebana pjesma koja potpuno ogoljuje prekid ne samo ove veze, a "Ljubavi moja" je bolna oda jednoj nesretnoj ljubavi. Od "Burle" do "Ljubavi moja" nisu se promijenili samo stihovi već i cijela glazba - u "Burli" Pity možda ima i 'najveseliju' gitarsku dionicu u povijesti Goribora, a sve je protkano zvucima orgulja dok "Ljubavi moja" završava u suludom ritmu prekrivenom još luđom saksofonskom dionicom. Ova pjesma je na neki način i vrhunac albuma (bila je i vrhunac koncerta u Tvornici) i prava je šteta što s njom album nije završio. Iako se iza nje na albumu nalazi nekoliko dobrih pjesama, ovo bi bio pravi kraj kada već i ona označava neki kraj.

"Evo je banja" je sjajan album. One zamjerke s početka teksta o pretjeranom trajanju albuma ipak nisu toliko ozbiljne. Nema tu, osim "Grada", nijedne loše pjesme. Izbacivanjem jedne do dvije lakše bi se zadržala koncentracija i onih površnih slušatelja. No, ako je sudeći po broju posjetitelja zadnjih zagrebačkih koncerata, Goribor nema površnih slušatelja.