Skygreen Leopards Gorgeous Johnny Jagjaguwar 2009.
Ovo je već tko zna koji po redu album jednog dosadnog benda o kojemu nikada nisam mislio da ću imati volje pisati, jer niti sam kužio to što rade, niti sam ih htio pljucati samo zbog toga što ih ne kužim. I taman kada su svi normalni digli ruke od njih te od ostalih ljigavaca avant-folka predvođenih Devendrom, moja malenkost čula je nešto vrijedno pažnje.
Emir bi recenziju vjerojatno započeo ovako: ''Kakvo je to ime Skygreen Leopards!? Da se usereš odmah u startu. Što je to uopće - nebesko-zeleni leopard? Maskota nekakve nogometne repke arapskog svijeta?''
Srećom, nisam Emir. Jebote, kad malo bolje razmislim, stvarno je sreća što nisam Emir. Ali da ne skrećem sad previše s teme... Nemam pojma kakvo je to ime. Ali znam da odmah asocira na hipike. Natripane, napušene i sklone patetici. Ono, Grateful Dead je jednostavno i moćno ime. Nebesko-zeleni leopardi je, pak, preslikovito i prebesmisleno - uostalom, kao i većina glazbe neo-psihodeličnih folkera.
Ovo je već tko zna koji po redu album jednog dosadnog benda o kojemu nikada nisam mislio da ću imati volje pisati, jer niti sam kužio to što rade, niti sam ih htio pljucati samo zbog toga što ih ne kužim. I taman kada su svi normalni digli ruke od njih te od ostalih ljigavaca avant-folka predvođenih Devendrom, moja malenkost čula je nešto vrijedno pažnje. Naime, Leopardi su otkrili Byrdse, te su konačno snimili dobar album. Ono, najbolji u karijeri, mada to ne znači ništa, budući da su dosadašnja zlodjela bila ispod svake razine.
Mislim da većina ljudi nije svjesna koliko su Byrdsi bili važan bend. Kao neki stric u Njemačkoj, neženja, kojega vidiš jednom godišnje. Ne smatraš ga pravim članom obitelji, uglavnom ga žališ, jer radi non-stop, da bi mu nakon nekog vremena zavidio, jer svu lovu troši na kurve iz Baltičkih zemalja i godišnju pretplatu na obližnjeg Bundesligaša. I onda jednog dana otkriješ, nakon što vam jave kako je spakiran u sanduk i na putu za Domovinu, jer se preko njega prevrnuo viličar, kako ne bi bilo tvoga studentskog života u iznajmljenom stanu da taj isti stric nije slao lovu svaki mjesec.
Danas su Byrdsi gotovo zaboravljeni, a previše je razloga zašto bi ih se trebali sjećati. Na primjer, za razliku od onog seronje Bowiea, koji je doslovno prvi uber-komercijalni proizvod alternative, nešto kao ljudska verzija Snickersa (da, postojalo je doba kad su ljudi vjerovali da šećerna bomba od tisuću kalorija stvarno ima prehrambene vrijednosti i da je dobra za mozak prosječnog osnovnoškolca), Byrdsi nisu tek jahali na trendovima. Dok je Bowie mijenjao stil sa svakim novim valom, Byrdsi su te valove doslovce predviđali. Neću reći stvarali, jer njihov input nikada nije bio važan kao onaj Dylana, Deadovaca ili Parsonsa (koji je, btw, dio karijere proveo u Byrdsima), ali je bio naznaka promjena - kada su Byrdsi mijenjali stil, mogli ste biti sigurni kako je nešto novo na pomolu.
Tako su imenjaci Velikog Larrya 33 osjetili kada je došlo vrijeme da rock inspiriran Beatlesima i Dylanom ustupi mjesto onome oslonjenom na psihodeliju, zatim i onome oslonjenom na country, cijelo vrijeme ostajući vjerni fenomenalnim višeglasnim harmama i jangle gitarama, što je izraz koji će nakon njih postati uobičajen u svim oblicima američkog pop-rocka - od Big Stara preko Dream Syndicatea do R.E.M.-a.
Nego, zašto uopće pišem o svemu ovome? Možda zato što nemam pojma što bih rekao o samim junacima recenzije? Ili pokušavam oboriti Gogin rekord od sedam milijuna osamsto osamdeset i devet tisuća šesto pedeset i šest riječi u recenziji? Slijedi li sada osvrt na predsjedničke kandidate? Od kada je pravilo da izbore dobiva onaj tko manje neuspješno pokrade Obmaninu kampanju? Tko je bolje rangiran - Primorac na listi buljookih psihopata ili Bandić na listi patoloških lažljivaca? Mogu li sljedeće tri kartice potrošiti postavljajući pitanja od čijih odgovora boli glava?
Ma poanta je da pokušavam jednu tezu postaviti kao kičmu recenzije. A to je kako su Leopardi jedan, u biti, mali, neugledni i nevažni bend, koji je sada na trenutak postao zanimljiv, jer su svoj psihodelični folk-pop dotjerali na način da su izbacili eklektične elemente i čudna rješenja iz svoje glazbe, koja su tu ionako bila samo da bi ispunila ulogu čudnih rješenja - što je postalo bolest u današnjoj glazbi uopće, te su se potpuno bacili u jednostavnost melodija i refrena. Treba li uopće naglasiti da su samo tim potezom naglasak konačno stavili na pjesme koje se daju i poslušati u komadu bez osjećaja iritacije nepotrebnim aranžmanima? Umjesto glupih zvukova, imate svirku; umjesto mrmljanja besmislenih apstrakcija, imate otpjevane refrene. I sve to skupa u najljepšim momentima zvuči kao nešto što bi Byrdsi odsvirali u svojim laganijim trenutcima. Eto.
Možda je ovo što sada rade previše obično za duše sklone glazbenim pravcima koje krstimo onim finim gej francuskim riječima, ali hej - nabijem takve. A usput nabijem i FIFA-u i Thiery Henryja! Jer dva tipa iz Kalifornije konačno su shvatila da ne moraju mijenjati svijet svakim albumom, već da je dovoljno tu i tamo odsvirati nešto ugodno za dušu. Kada usput snimiš i najbolje pjesme karijere, pjesme koje će nekakav smrtnik s druge strane oceana s guštom slušati za lijenih ljetnih dana, mislim da si postigao nešto u životu. Samo eto, glave su nam uglavnom previše uvučene u šupak da bi kraj svih moranja, ambicija, uspjeha i stresa skužili kako je svaka sitnica koja nas okružuje jebeno prekrasna. Možda jesam ''silver lining motherfucker'', kako mi to više puta tjedno ponovi jedan prijatelj (čije ime je skoro pa sinonim za anus), ali barem nisam ''white line snorting asshole''. (Nisam li upravo opet silver lajnao stvar? Damn.)