Slučajno sam naletio na ovoga instruktora joge surfajući last.fm stranicom Flying Lotusa koji mu je, uz The Gaslamp Killera, i producirao album. Mislim da je ovo sveta trojka eksperimentalnog hip hopa, nešto kao što su Nirvana, Pearl Jam i Alice in Chains bili za grunge. Samo što je ova trojka iz Kalifornije i očito nisu grungeri. Gonjasufi je već surađivao s njima - s FlyLou na stvari ''Testament'' s njegovog albuma ''Los Angeles'' iz 2008. te s Killerom na stvari ''Kobwebz'' koju je i Sufi izdao na svom albumu koji je izašao prije točno četiri mjeseca za diskografsku kuću Warp Records.

"A Sufi And A Killer" je ime albuma koji je bio hvaljen, ali ne onoliko koliko bi trebao biti. Kada sam išao pregledati po netu ima li igdje nešto o ovome albumu, jedino ga je Pitchfork stavio kao best album tjedna. Ne pratim ih isto kao što ne pratim ni NME, ali nekad se znam zaletjeti i oduševiti kao u ovom slučaju.

Sjećate se onih scena iz filmova ili serija kada imate pomahnitalog čovjeka kod psihijatra koji pokušava objasniti na što ga asociraju slike koje mu ovaj pokazuje? E, pa da mi netko ovo pusti na slušalice i pita što mi prvo pada na pamet, rekao bih 'Indija'. Album počinje snimkom ("Bharatanatyam") koja zvuči kao da je netko došao s ultra lošim uređajem za snimanje zvuka na šamanski obred u prašumi i onda isključio visoke tonove te dobio ovu 'pjesmu'. Ali ok, valjda svaki eksperimentalni album mora imati takav intro. Nešto kasnije na red dolazi "Ancestors" s neizbježnim lo-fi šuštanjem u pozadini koje ide po cijelom albumu, hip hoperski beat i uz meni nepoznati instrument, ali siguran sam da su žice u pitanju. "Sheep" je stvar koja počinje laganom gitarom, a nakon uvoda, u pozadinu se uključuje ženski vokal s plutajućim basom i čak ponekom trubom. "She Gone" je stvar koja me potpuno iznenadila. Kada krenete slušati ovakav album, ne očekujete growlanje na pozadinu u kojoj svira psihodelični hip hop. Sljedeća koja mi je zapela za uho je "Kowboyz & Indians" puna perkusija, ženskih vokala koje ponavljaju 'na-na-naa-na-na-naa' i govore nešto na nekom azijskom jeziku koji sumnjam da itko razumije. "Dust" je stvar koja ima elemenata jazz bubnja i tako jednostavnu gitarsku dionicu na koju je jednostavno stavljen delay. Ne može biti jednostavnije, a tako dobro zvuči. Nakon nje ide "Candylane" koja me je instrumentalno podsjetila na Neon Indiana i tu chillwave sferu. Možda je do synth wah basa, a možda je u pitanju i zvuk klavijature koji kao da lebdi s jednog kraja sobe na drugi. "Holidays" je još jedan primjer koji potvrđuje da čovjek voli eksperimentirati, jer kroz cijeli album ide neki tradicionalni bubanj, a onda pustite ovu stvar i čujete ritam mašinu. "Advice" je hip hop kakvoga poznajem - bas koji neprestano bruji u pozadini, bubanj koji sve to prati i najjednostavniji zvuk klavira. Dvije pjesme nakon toga ide "Ageing", koja je čisti blues, od vokala pa do instrumenata.

Nadam se da će se još netko obradovati ovim izdanjem, jer stvarno zaslužuje više pažnje. Gonjasufi je genijalac za kojega će se u budućnosti definitivno čuti, a ja se samo nadam da ću ovoga gospodina imati priliku vidjeti negdje u blizini Hrvatske.

www.myspace.com/gonjasufi
www.sufisays.com