Vi vjerojatno ne poznajete Priku Dejva. Ako ste neko ljeto u proteklih desetak godina proveli u Splitu i ako ste se družili s pravom ekipom možda ste ga i upoznali, ali za vas je on vjerojatno tek simpatični Amer koji tamo nešto sviri. Za mene je on legenda, car i manga. As i laf, pače lafčina. Sve to skupa.

Priča počinje prije možda i dvoznamenkasti broj godina kada sam jedno ljeto upoznao Salu. Ljudi s kojima sam se tada družio u Splitu nisu baš posvećivali previše pozornosti glazbi, a ako su i nešto ozbiljnije slušali to je bilo miljama daleko od mojih interesa. Sale je znao napamet sve albume Belle & Sebastian i meni je to bilo dosta. Normalno. S vremenom smo se sprijateljili, počeli se intenzivnije družiti, postali prike. I vrlo je često u naše priče u glazbi bivao upleten Prika Dejv. Prika Dejv ovo, Prika Dejv ono. Sale ga je toliko često spominjao da sam već pomislio da čovjek ne postoji, da je izmislio prijatelja Amerikanca samo da bi se mogao kurčiti kako zna lika koji je jednom svirao s Colinom Meloyem, a s Hutchem Harrisom redovito ide na pivo. I sudjeluje u još milijun anegdota u kojima su protagonisti ljudi iz bendova koje volim i koje doživljavam kao nešto što nije s ovoga svijeta.

Sva ta glazba, svi ti bendovi, sve nam to, meni i Sali, ali i gomili manijaka nama sličnih, znači toliko puno da ponekad zaboravimo da su u pitanju stvarni, živi ljudi. Stvaramo vlastite mitove. Vlastite priče veće od života. Prika Dejv je u svakoj od tih priča, on je lik sa scene.

Prika Dejv je zapravo David Jerkovich koji je onomad imao bend/projekt Novi Split o kojemu je i Pitchfork pisao i koji je svirao u još mali milijun bendova i projekata, što svojih, što tuđih. Saline su priče krive ili zaslužne što je njegov lik u mojim očima poprimio gargantuovske razmjere i što sam čovjeka kojega ne poznajem počeo doživljavati kao neko biće na granici mašte i stvarnosti, lika koji utjelovljuje sve ono što me od Amerike zanima, sve ono što romantiziram i mistificiram.

Pretprošlo ljeto sam se uvjerio da Prika Dejv postoji. Upoznali smo se i znate što, riječ je o sasvim običnom tipu. Pristojnom, simpatičnom, skromnom i normalnom. Jednom od nas. Kao što to lijepo reče Frank Turner: 'Cause there's no such thing as rockstars/There's just people who play music/And some of them are just like us /And some of them are dicks', e Prika Dejv je od ove prve sorte. Nakon što sam ga upoznao njegove su se dimenzije malo smanjile i sada ga doživljavam samo kao lika koji mi može značajno smanjiti onih legendarnih šest stupnjeva odvojenosti ako poželim doći do, recimo, Jeffa Tweedyja. I kao dobrog muzičara, bistrog i duhovitog momka, zajebanta, prikinog priku.

Koliko ja znam, zadnji bend u kojem je Dejv imao svoje prste je Brown & Blue. Ti su momci iz Los Angelesa prije nekog vremena online postavili svoj neodoljivi EP od četiri pjesme, a naš je junak na njemu svirao, miksao ga, producirao i bio, kako oni sami kažu, duhovni vođa. Prva pjesma "Broked" komad je čistog i mišićavog rokenrola, od one vrste koja vas već prvim riffom (za kojega nikako shvatiti na što podsjeća, najbliže što sam došao je udaljeni odjek Superchunka, ali nisam zadovoljan s tim, to je tek približno) udari u čelu, a onda vas primi za vrat pa vas trese i trese, a vi u tome baš nekako uživate. "Stay" je opušteni, kalifornijski barski rock, kao stvoren za vožnju s otvorenim prozorima u vrelo ljeto poslijepodne kada je od ručka prošlo dovoljno da više ne sjedi teško na želucu, a opet ne toliko da bi već bili gladni. Slijedi joj divna "City", balada koja temom podsjeća na sve one odlične pjesme American Aquariuma sa zadnjeg albuma i koja jednako dobro uspijeva u tome da klišeji zvuče tako životno i stvarno. Mislim, 'I wish I could pray/My Whole life away/And I feel so ashamed/ That I can't and I won't/My mother she prays for me everyday that I find better way/ but I can't' to meni uopće nije daleko od 'Every night I'm my own worst enemy/ I'll find a way to quit when they bury me/Cause I can't turn down the drinks when they're free', na isto se svede. Jedino, okej, ovo je nešto manje himnično, ali nije ništa manje snažno. Izdanje završava razigranom "All Hail" koja počinje kao neka pustinjska priča, kao soundtrack za western, ali na pola postaje indie rock hit čija melodija zvrnda i ubada, miluje i nosi vas i tjera vas da se u nju zaljubite. Ili da je barem pokušate shvatiti.

Mogao bih se sada razbacivati žanrovskim odrednicama, ali ako je uopće potrebno glazbu trpati u ladice onda bi ova išla isključivo u ladicu na kojoj piše 'americana'. Kada bih sređivao tu ladicu, ostavio bi ovaj bend na vrhu, da mi uvijek budu na dohvat ruke.

U istoj ladici već tri godine mirno spava još jedan bend koji bi bez pomoći Prike Dejva zvučao potpuno drukčije (da ne govorim napamet potvrđuje i prvi album Brown & Blue na kojem Dejva nije bilo i koji u usporedbi s ovim EP-jem zvuči hm, tek osrednje). I u CMG & We are the Night on je svirao, pjevao i producirao. I ja sam mu prije dvije godine obećao da ću na pot listi napisati recenziju albuma "Golden Ghosts". Nisam to učinio kada je bilo vrijeme, a sada mi se ovo ukazalo kao idealna prilika za spojiti dva izdanja s tim da ću o ovom, starijem, pisati manje iako bih mogao napisati puno više.

Slušao sam ga u posljednje dvije godine toliko da je već postao intimno opće mjesto, kao što se to dogodi s knjigama, filmovima i glazbom koju zavolite. Ono kada poznajete svaki ton, svaki zvukić ma koliko nevažan možda bio, svaki šum, svaki uzdah. I kada više ne znate kako nekome približiti i opisati to što volite, jer ste sve emocije već proživjeli, odavno i više puta, više stotina puta i sve je to postalo neodvojiv dio vas pa ne znate gdje prestaje to, a počinjete vi sami. Tako se osjećam oko ovog albuma.

Poslušajte samo "Sweet, Sweet Shoes", evo, počnite s njom. I pokušajte joj ne dopustiti da vas odnese na neko bolje, toplije i nježnije mjesto. Niste uspjeli? Molim lijepo.

Poslušajte "Knife on the End of the Gun" i recite kada ste zadnji put čuli tako ležeran i zaigran, a opet čvrst i usmjeren komad americane. Poslušajte bilo koju od ovih pjesama i slobodno se divite njihovoj nepretencioznosti i sposobnosti da zvuče kao da su nastale same od sebe, kao da ih nije napravio čovjek, već neka neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i stvara pjesme koje će zvučati kao otrgnuti komadići svemira.

Svaka čast Priki Dejvu. Možda nije mitsko biće, ali da zna muziku - zna. I, jebote, kako jedva čekam neko izdanje u kojem neće samo imati prste, nego koje će biti baš njegovo. To će biti hit, pazite što sam vam rekao.

www.brownandblue.bandcamp.com
www.cmglovesyou.bandcamp.com/album/golden-ghosts