Moj prvi susret s ovim karizmatičnim kolektivom seže u kasne srednjoškolske dane, dapače maturantske. Većinu tih dana sam peglao mp3 u sedamnestici i, kada sam posve izlizao zadnji Travis, Dropkick Murphyse te znao već svaki line ''In Rainbowsa'' poslovično bezgrešnog Radioheada, naišao sam na tad novoizašli ''Super Taranta!'' tamo nekih Gogol Bordella. Ime je zvučalo previše dobro da album ne odvrtim bar jednom, a pošto su prva dva školska sata bila ionako nešto dovoljno mrsko da ih ne posjetim, onaj jedan put reda radi pretvorio se u tri ili četiri puta upijanja nečega tada toliko novog i drugačijeg, a opet kao da sam baš sve pjesme toga smiješnoga brke Eugena Hütza već slušao u prošlom životu kada sam se zvao Maxim i živio u Kharkivu. Nedugo nakon toga sam pogledao i ''Wristcutters'' pa se slučajan susret, kakvog ne bi režirao ni Štulić, pretvorio u pretendiranje jednog gypsy punk benda u onaj najuži vrh osobnih favorita koji je po defaultu bio rezerviran za britanske dopere.

Sama priča koja je dovela do petog albuma ovih veseljaka i nije nagovještavala kako će peta sreća biti snimljena u studiju, ni više ni manje, nego – Ricka Rubina. Stereotipno teški počeci, koje velika većina bendova potencira kad se proslavi, vjerojatno su, žargonom izbornika Dene, mačji kašalj onome što je predhodilo velikoj popularnosti Gogol Bordella kojeg su nakon mene otkrili valjda jedino Ameri. I to je dobro. Eugene se, kao izbjeglica iz Ukrajine, nakon nekoliko europskih država domogao Velike Jabuke te je tamo u taxiju osnovao bend. Baš ovaj, koji danas ima preko 200 nastupa godišnje i vjerojatno nema, kako rupe tako ni metropole, u kojoj nisu nastupali te svojom energijom, hedonističkim pristupom životu, lošim engleskim i cijelom paletom gypsy instrumenata osvajali mase.

''Trans-Continental Hustle'' tako, osim svim dosadašnjim adutima, ovdje teži i vrhunskoj produkciji te moguće je i neizbježnom mainstream pomaku. Album je to koji govori o ilegalnoj imigraciji, ljudskim strastima, multikulturalnim zajednicama te je, kao i svaki prethodni, obilježen jakim društveno-socijalnim angažmanom u nadi da kroz svoju glazbu imaju mogućnost učiniti svijet boljim mjestom za život. Ja sam im povjerovao. Nekoliko puta već.

''Pala tute'' je prava perjanica Gogolovog izričaja i dobra za samo otvaranje albuma, ali još je bolje što, kao prvi singl i broj jedan na albumu, i nije najbolje što se na njemu može naći. ''My Companjera'' i ''Immigraniada'' su ono što su ''Start Wearing Purple'' ili ''Wonderlust King'' na prijašnjim albumima – žestoke, iskrene i melodične stvari koje energijom i tekstom jednostavno nameću pozitivnu energiju i sirovi balkanski način provoda, pri čemu ne mislim na tradicionalne provode Dinamovih nogometaša i njihovih boljih polovica u Fontanama, Ludnicama ili kod Mome.

Mada, kad malo razmislim, ''My Companjera'' zvuči kao nešto što bi Sammir napisao svojoj copacabanskoj ljubavi. Jasno, kad bi znao. Nasuprot njima, kao dvije najbolje pjesme na albumu, nameću se balade ''Sun Is On My Side'' i ''When Universes Collide'' kojima Hütz pokazuje da mu i takva poezija vrlo dobro stoji. Dapače, uz sav kičasti imidž koji tradicionalno gaji, cjelovito izgleda vrlo uvjerljivo, iako homogenost i nije najveća odlika ovog novog materijala.

''Trans-Continental Hustle'' pripada u sam vrh diskografskih ostvarenja Gogol Bordella. Vrijeme će pokazati hoće li ostati upamćen po novim gypsy hitovima, koji će uz staru gardu melodija koje je teško izbaciti iz glave, činiti jednu veselu i kompaktnu zajednicu ili će najveća priča ovoga albuma zaista biti ta da je ipak riječ o prvijencu za major label. U svakom slučaju, ''Trans-Continental Hustle'' možda i nije album na koji će se odviše ložiti sljedbenici Pitchforka niti pretenciozna hipsterska bagra. No bend sa ovako karizmatičnim liderom, gypsy otvorenošću i istinskim uživanjem u onome što rade i promoviraju te koji kaže da su na njih najviše utjecali The Clash i Manu Chao u nekoj ludoj mješavini, bilo bi suludo ignorirati.

www.gogolbordello.com

www.myspace.com/gogolbordello