Vrlo je lako izreći ovu rečenicu svaki put kada Godspeed You! Black Emperor objavi novi album. Ova banda iz Montreala svakim svojim izdanjem podsjeti kako je moguće već godinama zvučati isto, a opet tako uzbudljivo.

"Assunder, Sweet and Other Distress" je došao tri godine nakon povratničkog "Allelujah! Don't Bend! Ascend!", a za razliku od njega, sastavljen je od potpuno novog materijala. No, kao što ste mogli zaključiti iz prethodnog pasusa, nije se puno toga promijenilo u zvuku ovih Kanađanina. I dalje se sve bazira na do savršenstva dovedenoj gradnji zvuka, tiho/bučno promjenama i nevjerojatnim bučnim plohama koje uvijek koketiraju s neslušljivošću, ali nikada ne prelaze tu liniju koja Godspeed čini najboljim bendom žanra. Ako uopće ovu ekipu možemo i nazvati post-rock bendom.

Ono što je specifično za ovaj album je njegovo relativno kratko trajanje. I s "'Allelujah!..." su Godspeed odustali od šprance s početka karijere kada su im albumi trajali više od 70 minuta, ali ovaj je album i od prethodnika kraći za dobrih 10+ minuta. No, u ovih 40 minuta Godspeed su rekli sve što su željeli reći.

A rekli su to tako da je album složen po 'sendvič' principu. Uvodna "Peasentry or 'Light! Inside Of Light!'" kreće po klasičnoj Godspeed šabloni. Ponovo upoznavanje, lagano predstavljanje novog rada, sve uobičajeno složeno u lijepu, bučnu pjesmu koja uvlači slušatelja u priču. Baš kao što smo navikli.

I baš kada ste se uhvatili u njihovu mrežu te očekujete da nastave s građenjem zvučnih ploha, Godspeed sredinu albuma učine teško prohodnom, ali ne i napornom. Dvije središnje pjesme ("Lambs' Breath" i "Asunder, Sweet") definitivno nisu pjesme u klasičnom smislu te riječi, već su Kanađani u tih 16 minuta naslagali dosta drone zvukova, distorzija, buke i efekata. Nema strukture, samo dekonstrukcija. Koja traje prilično dugo, ali cijelo vrijeme znate da je tu s razlogom.

I onda dođe "Piss Crowns Are Trebled". Sve ono što je "Peasentry or 'Light! Inside Of Light!'" nagovještavala, ovdje se potpuno razgradilo i pretvorilo u potpuno euforičnu himnu. Energija frca na sve strane, gitare i violine međusobno luduju, a sve odiše nekim ludim optimizmom. Nakon svega što smo čuli u sredini albuma ovo zvuči baš, da budem patetičan, kao svjetlo na kraju tunela.

Neki će Godspeed You! Black Emperor nazvati post-apokaliptičnim bendom. Ne znam samo je li takvi čekaju biblijsku apokalipsu ili im je 'dovoljna' ova aktualna, moralna. No, bez obzira na to, dobro je znati da nas poslije apokalipse čeka neka euforija, optimizam i nevjerojatna snaga. Jer, ako to tako vidi najbolji bend na svijetu, tko smo mi da im proturiječimo.