I tako se jednog dana okreneš i glazbena kolekcija ti se multiplicirala poput gremlina poslije kiše. Stanište ti počinje lagano ličiti na skladište, paučina, prašina i novi organizmi cvjetaju k’o da si otvorio kockarnicu i zatvor u Sim City-ju. X CD-a, ah, pa oni su totalno ooouuut, ali ipak ih slušaš jer ti je to nekako najlakše upravljati daljinskim dok ležiš na kauču i imaš telku na mute. Sve kazete si podijelio okolo tehnički zaostalim osobama. Ako si vjerovao Juventusovu dresu od prije par sezona, usrećio si sa kreacijom zvanom mini disc. DAT, arghhh!? Pa onda odjednom imaš Y LP-a, to je sad onako totalno iiiiin, čak su to skužili i cd shopovi po Zagrebu. Fora je imati te nezgrapne komade plastike, pogotovo dragih bendova, ili samo dragih bendova, ono, kao neki Hall of Fame, ili Wall of Fame, kako hoćete. Z gigabajta mp3-a imaju svi, nije baš da ćeš sve ikada preslušati, ali, hej, imaš prvi album Talking Headsa, iako nisi siguran kako se zove jer nisi zapamtio onaj sičušni jpeg koji je isprika za cover. Zove se 77, bar tako kaže IZNIMNA knjižica Zlatka Galla za 29kn uz Slobodnu Dalmaciju od prije par godina u kojoj se riječ iznimna pojavljuje u svakoj jebenoj rečenici. O bogovi pisane riječi, stila i pismenosti, kakva je šteta da nas je takav um napustio i priključio se gastro-eneološkoj bandi. Kakav gubitak, izniman. Nema brige dragi čitatelju-namjerniče, sasvim je ok imati terabajte mp3-a, to je najekonomičniji i posljednji način skladištenja mjuze, sve dok se ne sagradi pouzdana wireless mreža i uposle ogromni serveri s kojih ćemo bilo kada i bilo gdje vući bilo šta na naš iPod 4.0. I tako lagano jašemo u sumrak, ali to je već druga priča. Sve iznad nabrojeno je posljedica. Što je uzrok?

Jedan od mnogih uzroka su projekti poput God Help The Girl. Pretpostavimo da osoba B.B. (28) voli Belle and Sebastian, bend prosječnog staža na sceni. Oni izdaju x regularnih albuma, par soundtracka i brdo singlova koji naravno nisu na albumima, a super su. To je samo vrh ledenog brijega, jer hej, Isobell Campbell ih je otkantala i snimila solo album. Pa onda snimila još dva albuma sa stanovitim Laneganom. Onda malo prokopaš po njegovoj povijesti, naravno kako bi se uvjerio da je momak pristojan i dostojan da bude u istom studiju s dragom Isobell. Pa Screaming Trees. Pa ideš poslušati Monicu Queen jer je briljirala na "Lazy Line Painter Jane". I onda Stuart Murdoch napiše mjuzikl i raspiše audiciju na kojoj nađe par vokalistica za projekt. I tako iz jednog nevinog početka sa dva diska zelenog i crvenog kavera dođeš u stanje pomahnitale vjeverice koja do 11. mjeseca nije skupila svu potrebnu hranu za zimu. Da li je God Help The Girl vrijedan skladištenja?

Ovo djelce se mora promatrati van prizme Murdochovog matičnog benda, jer će u usporedbi sa bilo kojim Belle & Sebastian albumom pokleknuti (osim pred kriminalnim "Fold Your Hands...") i doimati se poput nekog nedonoščeta. Nema tu dječje razigranosti i slobode istraživanja klasičnog instrumentarija što su B&S u zadnje vrijeme dosta činili. Kao dokaz tome nek posluže dvije obrade pjesama sa zadnjeg albuma, "Life Pursuita", koje zvuče nekako ispeglano, kao da je za vrijeme snimanja redatelj sjedio u studiju i prigovarao. Onako, ispod glasa. Samostalno, kao originalni soundtrack, ovo je, što bi neki rekli, iznimno djelo. Umjesto linije manjeg otpora i potpisivanja materijala svojim imenom ili imenom matične grupe, Stuart Murdoch se svojski prihvatio formiranja novog benda. Uključio je i neka poznata imena (Divine Comedy man Neil Hannon), a okoristio se i cijelom spikom oko community-ja i sličnih web 2.0 điđa-baja te je napravio online audiciju za ženske vokale. Kako je ovo od početka zamišljeno kao girl group project, imamo nekoliko vokalistica koje se pojavljuju u različitim trenucima, solo i skupa. Glavna, s razlogom, je Catherine Ireton. Ona je IZNIMNA, figura poput zrele pop-dive, njen vokal je takav da bi nakon par dobrih albuma komotno mogla stati rame uz rame sa Hellen Reddy ili Dusty Springfield, IZNIMNIM tetama stare škole svjetskog popa. Ne bi čudilo kada bi se Catherine priključila i B&S postavi, makar samo da na koncertima otpjeva "Lazy Line Painter Jane", jer taj dragulj nema ni blizu očekivanu snagu bez jakog ženskog vokala, kao što to svjedoči zadnja "BBC Sessions" kompilacija.

Ako malo prokopamo, jedine istinske rupe na soundtracku su instrumentali koje je bolje zaobići, ali na kraju krajeva oni su vezani uz filmsku temu koju prate. Sve skupa zrači jednim toplim i ugodnim retro štihom, poput crno-bijelih fotki sa bijelim obrubom na kojoj su deda i baka u svom najboljem izdanju ispred novog auta, cca 50te godine 20. stoljeća. Jedan lijepi osvrt kako je nekada dobro bilo.

Gdje onda uskladištiti GHTG? Ako više volite kopati po tavanu, otkrivati starudije po Hreliću i imate analogni fotić, ovo morate imati na komadu plastike. U suprotnom, jedan folder na vašem HD-u će biti sasvim zadovoljavajući. Par mega više ili manje ne čini razliku, bitno je doživjeti i živjeti, a ne skupiti.

http://www.godhelpthegirl.com
http://www.myspace.com/pleasegodhelpthegirl