Svađali se mi neki dan o bendu jednog zagrebačkog novinara čije ime, iz čiste pristojnosti i samilosti, nećemo spominjati. Dvije suprotstavljene teze su bile:

1. Majko mila ovo je nešto najgore što sam slušao ikad i s najgorim imenom ikad u novijoj hrvatskoj glazbenoj povijesti.

2. Ej, pjesma je skroz ok, makar piše da je novi val. I vi ste srboljupci kojima je bolje sve što dođe s istoka i ta BG indie pop rock škola.

Naravno, moja teza bila je ova prva, a za ovu drugu me bolio kiki, jer me općenito boli kiki za indie pop bendove BG indie pop rock škole. Sve to nagnalo me na razmišljanje o izjavi jednog drugara sa 'scene', poznatog mizantropa, koji je jednom rekao da se sere na cijelu našu 'scenu' jer se svi trude bit' umjetnici i čudni i svirat' što opskurniji žanr glazbe. Negdje u isto vrijeme kad smo imali gore spomenutu raspravu, morao sam iz polu profesionalnih razloga biti na HGF-u i prisustvovati koncertu ovogodišnjeg 'najboljeg hrvatskog demo benda'. Nakon deset minuta sam pomislio: "Ako je ovo najbolji novi bend koji Hrvati mogu ponuditi, možemo svi skupa bacit' instrumente u tri pičke materine i probit' si bubnjiće'. A onda sam dobio link na prvi ep Go No Go i razveselio se količinom nepretencioznosti i zabave u tih 5 pjesama, jednom remix-u i sve skupa niti dvadeset minuta glazbe.

Bend sastavljen od članova nekoliko zagrebačkih bendova predvođenih Tomijem iz Ruiza na vokalu i gitari te Šavorom iz Kipera vraća vas u Ameriku devedesetih, uz pomoć distorzija, gitara i zajebancije. Nešto kao kad gledate neku od romatničnih high school komedija iz tog vremena. Ako volite Superchunk, Dinosaur Jr. i slične bendove, Go No Go ekipa bi vam u najgoru ruku trebala biti zabavna. S dva 'hita' - "Tommy Boy" i "All At Once", još dvije dobre pjesme i jednom prosječnom, EP nije savršen, ali je sasvim dovoljno dobar da se stavi na repeat.

Ja sam svoj omiljeni novi ZG bend, zbog kojeg ću se veselit' i natjerat da odem na neki koncert, dobio.

http://music.geengerrecords.com/album/first