Žao mi je što Truckersi nisu Hrvati, a trebalo bi biti i vama. Njihova sposobnost da uhvate i opjevaju sitnice koje nas čine ljudima nema pandana u rock'n'rollu, a ovdje kod nas našli bi materijala. Kerum vs baba Manda, Kljun Jr. vs Gobac, da spomenem samo najsvježije klasike. Ili, jedan lokalni detalj, neku večer saznam da je jedan moj sugrađanin promijenio ime i vjeru. Postao čovjek musliman, kao i mnogi prije njega.

 

Samo, dok su Lew Alcindor, Chris Jackson i Cassius Clay (Cata Stevensa ne računam jer on je mijenjao imena kao dijete pelene) postali Kareem, Mahmoud i Muhammad iz razumljivih razloga (emotivnih, političkih, vjerskih), ovaj naš junak izabrao postati muslimanom da ima opravdani razlog mrziti židove. Jer, kao, do sada ih je smatrao krivim za sva zla na svijetu, ali, kao Hrvat, zbog toga je proglašavan ili paranoičnim ili nacistom. Sad kada je musliman, može u miru urlati o globalnoj zavjeri jer je pripadnik naroda kojega ugnjetavaju.

Što bi rekao Patterson Hood, 'such is a duality of a southern thing'.

Truckersi imaju taj ironični odmak i sposobnost da se ne shvaćaju pre-ozbiljno, usprkos ambicijama koje često nisu male (sjetimo se samo svih njihovih dugih i konceptualnih albuma), a to je nužno da bi usprkos svoj grandioznosti pjesama u srcu ostali ovako ljudski bend. Većina velikih autora ipak se skriva iza graničnih mitova, birajući bavljenje momentima većima od života ili pak predstavljanjem sitnica koje život znače takvima. Bruce je jedan od njih. Bob također, iako za razliku od Brucea ne treba nužno imati moralno superiorno polazište. Njemu treba doza cinizma, a jednom Neilu nihilizma.

Truckersima ne treba ništa osim gitare, pojačala i boce whiskeya.

Nitko bolje od njih nije predstavio onu drugu stvarnost, zaklonjenu od mitova, Hollywooda, televizije, bilo kakvog oblika stereotipa i klišeja nastalih u masovnim medijima krojenoj kulturi. To je stvarnost običnih ljudi, ružnih i ne nužno pametnih, koji od prvoga do prvoga jedva krpaju kraj s krajem, stvarnost koja uključuje nerazumijevanje, mržnju, agresivne i slabe muškarce kao yang te pretučene i jake žene kao yin, alkoholičare, narkomane, sretne i manje sretne obitelji. Tvrdi realisti, ali uvijek s dozom humora, svjesni da čak ni u rock pjesmi stvari ne trebaju biti crno-bijele.

Siguran sam tako da bi pjesma Mikea Cooleya o vlaju koji postaje muslić bila izuzetna pjesma puna boja, boja koje ne bi imale stav (iako je i ne-imanje stava neka vrsta stava, možda čak i najteža moguća opcija za jednog autora). Cooley bi ga ismijao, ali bi našao i načina da ga shvati, svjestan da je on još samo jedna izgubljena duša.

Izgubljene duše glavna su tema pjesama Truckersa, ali, iako su prisutne i na novom materijalu, ovo je ipak nešto drugačija ploča od svega što smo do sada imali prilike čuti od benda iz Athensa. Prethodni albumi nudili su utočište, ovaj ga traži. Dok smo ranije imali prilike slušati južnjačku Božanstvenu komediju, sada nam se nudi nešto što jednostavno zvuči božanstveno. Tema ovog albuma nisu duše, već Duša. Soul.

Pjesme su ovo koje su nastale u zadnje dvije godine hiperprodukcije, tijekom kojih su Truckersi izbacili live, kompilaciju rariteta i dva nova albuma ("The Big To-Do" te solo ploču Pattersona Hooda). Shvativši da su u ovom neshvatiljivo plodnom autorskom razdoblju stvorili šarolik materijal, odlučili su ga razdvojiti - žešće stvari, natopljene tipičnim gitarskim eksplozijama i nešto ozbiljnijim tonovima odvojili su na jednu stranu (što nam je donijelo The Big To-Do), a mekše su ostavili za neku drugu prigodu.

Koja se ukazala ni godinu dana nakon objave prethodnika donijevši nam prvi soul-rock album Truckersa. Da se razumijemo, southern rock ili alter-country, kako želite, i dalje je osnova njihova zvuka, ali utjecaji soul glazbe kroz ritam sekciju i melodije su tijekom cijelog trajanja podjednaki. Ovakav pomak ne treba čuditi, obzirom da su Truckersi oduvijek vezani uz Muscle Shoals, legendarni studio u kojem su snimali velikani soul, ali i country glazbe, i u kojem je kao studijski glazbenik svirao i Hoodov otac.

Očeva ljubav prema Wilsonu Pickettu, Arethi Franklin i Solomonu Burkeu već neko vrijeme nadvija se nad mladenačkom fascinacijom Skynyrdyma i AC/DC, jer Truckersi su na zadnja dva albuma sramežljivo najvaljivali okretanje zvuku kojega su u potpunosti savladali kao studijska pratnja dvjema legendama soula na njihovim zadnjim albumima. Bettye LaVette (kojoj su pod stare dana pomogli da dođe do slave koja joj je izmicala još tamo od '60-ih) i Booker T. Jones (kralj koji je sa svojim MG's pajdašima svirao sa svim Staxovim legendama, pa tako i Najvećim Otisom) dobili su priliku preko Truckersa podsjetiti nas na svoje veličine, a Truckersi su pak nadahnuti novim iskustvima odlučili rasturiti na jedan malo drugačiji način.

"Go-Go Boots" otvara sjajnom "I Do Believe", putovanjem u djetinjstvo u kojem se uz spomen Percya Sledgea (otac Hood je svirao i s njim) nježno isprepliću klavijature, gitare i jednostavni ritam Brada Morgana, stvarajući atmosferu aspolutne opuštenosti koje ne prestaje tijekom svih ovih sat vremena. Sljedeća pjesma je opet Hoodova, instant klasik s novim likovima za njihov vlastiti hall of fame izmišljenih ili stvarnih junaka, ali ono čime osvaja je fenomenalna međuigra gitara, pedal steela Johna Neffa i klavijatura Jaya Gonzaleza.

Međutim, ono što najviše imponira je osjećaj da Hoodov vokal uživa u ovim ljepljivim, lijenim temema toliko da i zvuči bolje nego ikada, skoro kao Neil na "Tonight's The Night". Upravo "Mellow My Mind" služi kao nekakav predložak za ovo što Hood izvodi, a i ta riječ mellow savršen je izraz za opisati zvuk ove ploče u cjelini, deset naših izraza zajedno ne bi bolje opisali ovakvu atmosferu.

Sad, to da Hood zvuči sjajno morate shvatiti uvjetno jer nitko ne zvuči dobro kao Shonna Tucker na "Dancin' Ricky". Slušajući ovu pjesmu koja kao da je ispala iz nekog vremeplova, zaboravljena u ranim '60-ima, naježim se kao da je 1996. i kao da Toni zabija ključne koševe u prvoj i drugoj utakmici protiv Sonicsa (mlad i naivan bio sam uvjeren da će Kuki osvojiti titulu MVP-a Finala, budala zaboravio da je s njim u momčadi bio i nekakav Jordan).

Mogu ja sada vama tu pričati o tekstovima, svirci, utjecajima i žanrovima do sutra, ali mislim da je najbolje da jednostavno sjednete pred poštene zvučnike, raspalite ovu pjesmu i uživate u tom zvuku kojega su uspijeli postići. Ne osjetite li potrebu da zatvorite oči i zapjevate sa Shonnom na refrenu, nikakva uvjeravanja neće vam pomoći.

U preostalih jedanaest pjesama kvaliteta ne pada ni za stupanj, ploča proleti u dahu. Skoro da je na svoj način opet konceptualna. Cooley se pobrinuo za tri country vinjete u rangu Townesa Van Zandta (čovjek se pita ima li itko na svijetu primjerenije prezime od Mikea), ali se i on drži zajedničkog osjećaja mira i dostojanstva. Hood je apsolutni vladar situacije, čak i na trenutcima u kojima zaprijeti da će iz njega provaliti onaj gnjev pravednika ostaje suzdržan (čak i naslovi poput "Assholes" ili "Ray's Automatic Weapon" zvuče više kao nježne posvete nego kao priče kojima Patterson ispisuje nova poglavlja njihove verzije Dantea).

Jedino "Used To Be A Cop" uspijeva nametnuti nekakav osjećaj nervoze u album koji se čini potpuno ravan, valjda čisto kao potreba da se pokaže kako i prilikom uživanja u žarkim bojama uvijek treba biti svjestan da je crna ipak osnova svega. Ipak, s tri zadnje pjesme Hood se opet vraća na soul staze kojima je tako hrabro zakoračio i uništava sve oko sebe, posebice sa zadnjom "Mercy Buckets" koja ja neosporni budući koncertni klasik, što zbog sjajnih solaža i preklapanja tri gitare, što zbog refrena stvorenog za višeglasno pijano pjevanje.

Poseban odlomak pak zaslužuju dvije obrade koje je bend odlučio uvrstiti na novi album praktički ih prisvojivši tijekom posljednje koncertne turneje. Njihov autor je Eddie Hinton, kultni bijeli soul pjevač koji je karijeru počeo kao kolega Hoodovom ocu u ulozi studijskog gitarista i koji je tek nakon smrti došao do priznanja i titule najvećeg bijelog soulmana.

Hood briljira u izvedbi himničke "Everybody Needs Love", a naravno da Shonna ne može promašiti u svojoj verziji "Where's Eddie", jedne rane Hintonove skladbe napisane za potrebe studija, koja ovdje dobiva meta-značenje, kao ultimativna posveta benda svom heroju. Gdje god bio, Hinton nije mogao završiti u boljim rukama, jer ako itko danas može svirati glazbu nježnu poput njegove to su upravo Truckersi, bend koji ne poznaje ništa drugo osim potpunog davanja. Njihova strast prema glazbi, ponos i samouvjerenost u svoj rad, i onda ta ogromna duša na kraju, čine ovaj album još jednim u nizu remek-djela iznimne karijere.

P.S. Svi vi koji godinama niste bili u stanju shvatiti o kako velikom bendu je riječ, možete samo žaliti zbog nedostaka sluha jer, da ste na vrijeme reagirali, danas bi možda bili najveći fan Truckersa na Balkanu (a možda i šire) te ste mogli imati album nazvan po vama. Da, braćo i sestre, Truckersi su novi album nazvali Go-Go u čast našeg Goge, fascinirani time što je čovjek potegao do Minkena samo da bi njih gledao.

Nakon što je kao pravi Splićo cijeli koncert vikao "Shonnaaaaaaaa!" (moram biti pošten pa naglasiti da je to urlanje čuvao za prekide jer je tijekom svirke bio zauzet izvikivanjem svakog jebenog stiha koji su ovi ikada zapisali), ekipa iz benda ga je nakon koncerta pozvala iza stejđa, gdje su mu čestitali na tome što je znao tekstove bolje od njih onako pijanih. A kad su ga vidjeli u šminkerskim šlapama koje je ovaj kao pravi Splićo nosio iako je vani bilo -5 (kako da opišem tu modnu jezu; nisu ni starke, nisu ni tene, nešto između, malo rasčupano da izgleda iznošeno, ma sve u svemu baš po spli'ski), njemu u čast album su odlučili nazvati "Gogine čizme".

Uglavnom, da ne duljim više, vidimo se na koncertu u Zagrebu braćo i sestre (konačno) i ne zaboravite:

Everybody needs love!

 

Give it to me again!

Give it to me again! Give it to me again!