Neurolog Oliver Sacks u knjizi 'Muzikofilija' piše o glazbenim snovima, fenomenu koji nije svojstven samo velikim skladateljima, već se redovno događa i najobičnijim ljubiteljima glazbe - probude se s melodijom u glazbi, ali ona, ukoliko se na neki način ne zabilježi, naprosto promišljeno ispari, a iza sebe ostavi nedorečenu prazninu. Pojedine odsanjane melodije poletno se jave u javi, u naletima, bude ono najdublje i najskrivenije u nama. Opet, ima melodija koje bih najradije prisvojio i potpisao kao svoje jer kao da su izašle direktno iz mene i zvuče kao dio moje nevesele životne priče što, eto, traje tri desetljeća. Takve i slične melodije pravi Mark Eitzel (1957.), naročito u limitiranom albumu "Glory" (napravljen u svega 750 primjeraka, najprije se prodavao na koncertima tijekom europske turneje)

Kroz dvanaest Eitzelovih neobjavljenih i kućnih snimaka provlači se raskošna paleta zvukova sjetnoga spokoja, materijal je to što lako navede i uvede pojedinca u poludepresivna i razorna stanja; mračna atmosferičnost sačinjava jedan komad ("The Road"), da bi već sljedeća pjesma barem djelomično ublažila prethodnu ("I Missed You", "Robs Your Grave"). Sličnim se receptom Eitzel poslužio i u posljednjem studijskom albumu "Don't Be a Stranger" iz 2012. - ravnomjerno je rasporedio tugaljive note. Nema u albumu "Glory" favorita jer je čitav album favorit, raritetni slušni biser koji se (za)čuje svega nekoliko puta u životu, jedan od onih koje bih rado u miru (pre)slušao prije smrtne ure. Premda bi mi po godinama mogao biti otac, Eitzelov glas zvuči mlađe od moga. Poput najzadrtijeg kvekera, obraćao bih se autoru na 'ti' jer ga doživljavam kao bliskomišljenika (duševna srodnost nema veze s godinama), ali ne znam o čemu bih mogao pričati s njim - nipošto mu ne bih postavljao pitanja o procesu nastanka albuma, čisto da se čitava auditivna čarolija ne rasprsne i napusti uho. Kao i inače, nije mi do banalnih ili čudnih samoanaliza o čudnovatim ("You Know No One's There") i čudesnim ("Yes Yes Yes Yes Yes") intimnim događajima o kojima Eitzel raspoloženo pjevuši.

Iza svake skladbe najvjerojatnije stoji nevjerojatna priča o tome kako se do skladbe uopće došlo (Barthesova teza o 'smrti autora' teško se može primijeniti u glazbenom kontekstu, posebice u Eitzelovom slučaju), no za (auto)biografske storije trenutno nisam nimalo raspoložen; znatno su mi draže osobne impresije za koje, bojim se, ne pronalazim dovoljno odgovarajuće riječi od kojih bi se sastavila prigodna legenda ili makar kraći apokrif.

www.markeitzel.blogspot.com