Nije lako napisati dobru veselu pjesmu. Bar tako mislimo mi koji uglavnom žudimo za tužnijim pjesmama. Ali što je za nas uopće vesela pjesma? Možda ona koja je u najboljem slučaju utješna. Ona koju nam se spasonosno ukazuje nakon dužeg razdoblja klonulosti, koja nas preplavljuje nadom i nudi priliku za neke nove spoznaje. Mislim, i onda je u većini slučajeva tužna, ali nas uvijek čini nekako sretnijima. Ona nipošto nije depresivna koliko je refleksivna. Uostalom, izjava koju je Samuel T. Herring iz Future Islandsa nedavno izrekao u intervju za Drowned in Sound najbolje objašnjava to stanje duha i tu revolucionarnu promjenu koja se ciklički konstantno ponavlja, svako proljeće ili svaki put nakon što napokon prebolimo bivše ljubavi i neostvarene snove te krenemo dalje: I guess I don't feel happier, I just don't feel so sad.

Takve manje tužnije pjesme našle su se na četvrtom albumu Future Islandsa drsko nazvanog "Singles". Album koji je ovom radišnom synthpop trojcu iz Baltimorea, osim nove izdavačke kuće, već sada osigurao gomilu novih obožavatelja. Iako je bend poznat po tome da veći dio godine provodi na turneji, krucijalni promotivni trenutak desio se prije koji tjedan kada su gostovali kod Davida Lettermana. Sve znate, a sada sve znamo i mi koji smo ih uspjeli preskočiti i u Ksetu i na Terraneu.

Vjerujem da je ubrzo nakon TV gostovanja većini novo zainteresiranih postalo jasno da "Seasons" nije jedini ultimativni hit s albuma i da je arogantan naslov izdanja više nego prikladan. Jednostavno rečeno, "Singles" je album s deset singlova, deset pjesama koje stoje same za sebe, ali i koje svojim jednostavnošću odašilju jasnu poruku tekstopisca: Više nisam toliko mlad da bih stalno mogao biti sjeban. Herring želi promjenu, želi se pomiriti s prošlošću, ali i s budućnošću. Predugo je već na sceni da ne bi iskoristio šansu. Želi da njegov bend postane popularan i da s najboljim prijateljima snimi još gomilu albuma od kojih će moći plaćati račune. Poruke koje to potvrđuju su više nego jasne i prepoznatljive: For dreams come to those who let them in their guarded room / Open wide your winged-eye / Spirit dives to catch your truth / For spirit thrives where darkness comes to challenge you / Challenge you… ili jednostavno Let's be brave u "A Song for Our Grandfathers". Isti efekt ima i visokokalorični romanticizam potpomognut slavljeničkom i zanosnom podlogom u "Sun in the Morning". Skoro se svaka pjesma presijava na suncu, svaka donosi vrijednu spoznaju i hrabru odluku. Čak i najmračnije ispovijedi gube svoju razornu jačinu kada ih ispričamo nekome kome je stalo do nas ("Light House").

Predzadnja "Fall From Grace" jedina je anomalija na albumu, pjesma u kojoj mi se čini kao da se Herring ne obraća nekoj bivšoj djevojci koliko samom sebi, odnosno idealizaciji sebe kao vječnog adolescenta. Zamislite Kurta Wagnera iz Lambchopa koji se u ključnom trenutku pretvara u Mikea Pattona dok u pozadini Bohren & der Club of Gore sviraju stadionsku verziju svog prepoznatljivog doom jazz valcera. Malo koje metal growlanje danas može zvučati ovako ozbiljno i očajnički autodestruktivno.   

Album zatvara lepršava i najpozitivnija "A Dream of You and Me" koja donosi privremeni smiraj. Onaj koji nam se jedini nudi kada za njega imamo šansu, naivni trenutak u kojemu je sve savršeno jasno. Veliko hvala životu dok samo buljimo u more.

You have to lose / You have to learn how to die / If you want to be alive pjeva Jeff Tweedy. Herring je to jako dobro dokazao kroz ovih deset pjesama. Album za teško prohodne zimske dane, ali i za ljetnu vožnju prema moru.