Condo Fucks Fuckbook Matador 2009.
Danas odlučih odmah napisat recenziju. Čim dođem s posla. Nema onog „budem se prvo malo odmorio, pa vidio što se skinulo, pa otić preko u duć po pivo, pa pokušat levitirat, pa prijavit se na deutsche talent show gdje ću demonstrirat svoje trbušnjake tako da me pregazi 15 automobila dok pjevam O sole mio...“ . To uvijek dovede do toga da je 5 minuta do ponoći, a ja još uvijek razrađujem „koncept“ kojeg nikad nije bilo niti sam ja u stanju smislit nešto što se zove „koncept“. Moj mozak je u službi kaosa i ja se neću boriti s njim. Biti ću pasivno agresivan i sve ovo podijeliti sa svojim čitateljima pod krinkom psuedobardizma i sigurnosti ekscentričnosti štiva slobodnih asocijacija kao moji prijatelji Pavement.
................
Zatvorili su mi dućan. Skroz. Ne otvara se više. Nikad. Todorić je procijenio da na Staroj Peščenici na mjestima nema ni tekuće vode, a kamoli para.
Tak mi i treba kad opet izazivam Emira da posuđuje od susjede igle za kukičanje i poprilično se iživi na vudu lutki koja nimalo ne liči na mene jer Emir nema likovnog dara. Al ima volje. I dredlok. Jedan. Singular. To se tak fura kad briješ po Lokrumu i slušaš etno.
Sad sjedim tu suva grla i smrdljivih nogu i idem vam pokušati objasniti kako su Condo Fucks i njihov album “Fuckbook“ baš ono što vam je trebalo da se osjećate kao lik iz Cry-Baby ili Dana Velikih Valova. Al ne onaj koji pogine u Vijetnamu. Jer sa Condo Fucksima možete imati samo hepiend! Prvo se dignete u pol 12. Pogledate se u ogledalo. Umočite skakavac u vodu sa šećerom, zaližete kosu i sjednete u svoj Nash Metro. Uletite u svoju omiljenu hamburgerđinicu gdje radi vaša draga Marybelle i odete se zajebavat i žvaljakat na neku plažu gdje se skompate sa lokalnim surferima koji vam daju flayer za koncert koji će biti u nekom bircu 500 metara niz obalu. Stignete s ekipom na cert, a na stageu sviraju Condo Fucks. Odgledate koncert,popijete piva, uspoređujete ožiljke sa surferima i završite s Marybelle u šumarku iza birca u kojemu se poseksate na stojećki. Tada je već pol 4 ujutro i odlučite sa surferima naložiti vatru. Nagovorite bend da izvuku iz kombija svoje akustične instrumente i oni vam se pridruže.
Tako provedete slijedećih 4 sata i dovučete se doma sa spoznajom da vam je neko sa čikom skurio kožnu jaknu. Jebi ga! I tu krene špica i „The Kid With The Replaceable Head“.
Sad još zamislite da sve to izgleda ko VHS snimka i da se na neku foru sve odvija u 50-tima, 60-tima, al i malo prije 1977. I dobijete Condo Fucks i „Fuckbook“!
Stvari su navodno sve obrade. Ja nisam skoro prepoznao niti jednu, al sam vidio da ima nešto od Richard Hella i Beach Boysa i Slade.
Sve skupa zvuči kao da je snimljeno u jednom pokušaju i u predivnom lo-fi-ju!
Ne razumijem ljude koji ne znaju cijenit lo-fi, taj predivni zvuk šutanja Phila Spectora i Martina Hannetta u dupe. Mmmmmm....
I ništa nije suvišno. 30 minuta čiste mladosti i prezira bilo kakvog posla koje involvira kravatu, stol i uredovno vrijeme.
„Fuckbook“ je vjesnik proljeća koji većina nikada neće čuti. Kao i one nesretne visibabe. Tako slatke i tako nevidljive. No, za one koji znaju di treba tražiti bit će siguran pokazatelj da zauvijek dolaze toplija vremena kad mi neće trebati objašnjenje za havajsku košulju i pivo na klupi. Osim ako mi ne priđe neki „organ“ reda i mira. E, pa Condo Fucks nemaju nikakve veze s redom i mirom!! Oni su spoj Jerry Lee Lewisa, MC5, Jon Spencera, Goriesa i ? And The Mysterionsa ( odnosno, svih onih bendova koje su obradili) i kada ih slušate podebljajte, da date svima do znanja NO YUPPIES AND SQUARES ALLOWED! Heh.
Super mi je bilo vidjet na allmusicu da su za opis benda stavili: kasno navečer, vrijeme za tulum, višenje i hvala bogu da je petak.
Najtoplija preporuka na, za sad, najtopliji dan u ovoj godini.
Emire spremi igle.
Ljubav i buka! YEEEAHHHH!!!
Ps. Nisam ni jednom spomenu Yo La Tengo. Ni My Bloody Valentine. Sam da se zna...
Pps. Nemoj ništ gramatički ni stilski ispravljat. To tak mora bit.