Kimiko su moderni. Kimiko su super. Kimiko su kul.

 

Iako me bije glas okrutnog cinika, to nije igra koju danas igram. Kimiko su sve od navedenog, možda i još malo povrh toga, Kimiko su zbilja dobar bend.

(Ovo mi je prva recenzija nekog domaćeg albuma na pot listi. Ne slušam baš domaću glazbu, nije to stvar svjesne odluke, već više spleta okolnosti, činjenice da me već dugo nešto što je nastalo na ovim prostorima nije uspjelo zainteresirati onako kako to od glazbe očekujem. S književnošću je, recimo, drukčije. Čitam dosta hrvatskih pisaca. I one iz regije. I ima dobrih. Stvarno dobrih. Ne vjerujte jalnicima koji tvrde drukčije. O, nepotrebnog li pasusa!)

I, eto, kul Kimiko imaju novi album. Album koji može bez problema stati uz bok recentnoj svjetskoj glazbenoj produkciji i, onako, biti tu neki faktor.

Polako ćemo, korak po korak.

Kimiko su u osnovi synth pop bend. Ili electro pop bend. Danas. Nekada su zvučali malo drukčije, ali to je bilo nekada pa se tamo nećemo vraćati. Koga briga.

Pjesma koja otvara album, "Penguin In A Golden Coat", fina je, lijepa, topla elektronika koja naznačuje smjer kojim će se stvari kretati. Ugodan instrumental, dobar komad glazbe kakva trenutačno jest popularna, ali Kimiko tu vješto izbjegavaju zamke upadanja u klišeje i recikliranja nečega što je odavno poznato. Zvuči originalno, zvuči svježe.

Druga, "Take A Bow" počinje gotovo kao neka pjesma Nine Romić. Sve nešto sporo, polako se nešto valja, folkastična atmosfera, sve očekuješ da iz zvučnika izleti bradonja u kariranoj košulji ili barem senzibilno djevojče s gitarom, ali ne, ništa od toga, kita! Uskoro dolazi elektronski beat, uključuje se sint, pojavljuju se i neki gudači, a nešto se i pjeva u zadnjoj trećini pjesme.

Stereolab. Postal Service. The Whitest Boy Alive. Radiohead. Belle & Sebastian. 21. stoljeće.

Vidite kamo smjeram? Vidite kamo smjeraju?

"Ten More Beats" zvuči kao zaboravljeni bend/projekt Casiotone For The Painfully Alone. U njoj Zoran (muški dio dua) otpjeva jedan znakovit stih koji ipak, kako ćemo kasnije vidjeti, nije baš skroz istinit. 'No one cares for music/No one cares for lines'. E, pa, sad.

Odlične su "Berlin" i lagana "Golden Dress", obje obojane skladnim dvoglasjem Zorana i Lore, u objema on uspijeva zvučati pomalo kao Stuart Murdoch iako nisam siguran da mu je to bila namjera, a njen se glas sasvim dobro nadopunjava s njegovim. Lijepo je slušati Kimiko.

"AK 47" je mudro odabrana za prvi single, a možete je džabe skinuti na stranici, evo vam dolje pod recenzijom link, "Nothing To Me" bi mogla proći i kao hip-hop spika i to ne loša hip-hop spika, u "Poison Lake" ima i malo distorzije, a za predzadnju "Moscow" bih se mogao zakleti da u sebi sadržava sample jedne pjesme omiljenih mi drkadžija iz devedesetih, irskih manijaka Therapy? Znam da zvuči kao da nisam pri sebi, ali to čujem, što ću.

(Provjerit ću, u pravoj fanovsko-geekovskoj maniri, svoju zavidnu kolekciju Therapy? izdanja i pronaći tu pjesmu, onda mi nitko ništa neće moći. Pusa svima.)

Na koncu stižemo do "Mad Scientist", pjesme za moj ukus malo previše razlomljene, mrvu previše nekoherentne. Možda mi je samo pala koncentracija, a onda opet, možda je i njima. Nije lako snimiti jedanaest pjesama.

Poslušate li ovaj album brzo ćete shvatiti nekoliko stvari. Važnih stvari. Kimiko znaju svirati i znaju pjevati. Znaju se igrati na računalima. Znaju napraviti dobru pjesmu. (To jesu važne stvari. Nema baš puno važnijih ako si bend.)

Kimiko znaju i vole eksperimentirati, ali to ne čine eksperimentiranja radi. Dojam je da samo pokušavaju pronaći zvuk koji će najviše odgovarati njihovim pjesmama, a to je dosta dobar motiv. I, najbolje od svega, često puta pronađu baš onaj zvuk koji odgovara njihovim pjesmama.

Imaju uzore, očito je to. Ponekada zvuče dosta slično kao svoji uzori, ali nema tu kopiranja. Originalni su, na momente i posebni, unikatni.

Gledamo li svjetsku scenu, ovaj album je standardna kvaliteta. Djelo koje do određene mjere nadilazi granice žanra i koje će ljubitelji takve glazbe slušati mnogo i često. U hrvatskim okvirima ovo je eksces. Strši kao poslovično govno na svježem snijegu. Kada bi bilo više ovakvih albuma i više ovakvih bendova možda bi nam i mainstream scena (što je u hrvatskoj uopće mainstream scena? Estrada? Hladno Pivo i Let3? Svašta.) nalikovala na nešto.

Slušajte Kimiko. Iako su se prevarili s onim da nikoga nije briga za glazbu i za stihove. Je, neke ipak je. I oni će ovo znati cijeniti.

www.kimiko.bandcamp.com
www.geengerrecords.com